ZAGREBAČKO DIJABETIČKO DRUŠTVO

Na prvi pogled pomalo ironičan scenarij borbe sa šećernom bolešću hranom, zapravo ima smisla i funkcionalan je u tolikoj mjeri da je ušao u svjetske smjernice i gotovo je ravnopravan oralnim hipoglikemicima (ne-inzulinskim lijekovima koji različitim mehanizmima smanjuju razinu šećera u krvi).

Kako gotovo niti u jednoj bolesti nisu primjenjive jednostavne jednadžbe, tako niti dijabetes i terapijske smjernice u prevenciji i liječenju šećerne bolesti ne možemo staviti pod isti nazivnik. Primjerice kod dijabetesa tipa 1 koji je uvjetovan autoimunim zbivanjima pri kojima dolazi do oštećenja beta-stanica gušterače te prestanka lučenja inzulina, prehrana neće ostvariti preventivni učinak na njegov nastanak i razvoj. Međutim, kod dijabetesa tipa 2, čiji je nastanak – osim obiteljskim nasljeđem, većim dijelom uvjetovan poremećajima prehrane, tj. prekomjernom tjelesnom masom i posljedičnom neosjetljivošću na inzulin, pravilna prehrana može odigrati ključnu ulogu u prevenciji i odgodi bolesti te ublažavanju njenih posljedica.

S pravom nazivan „epidemijom 21. stoljeća“, dijabetes melitus (šećerna bolest) u neprestanom je porastu i zauzima vrh morbiditetnih i mortalitetnih ljestvica u razvijenim zemljama. Smatra se da su kardiovaskularna oboljenja, koja su u velikom broju slučajeva posljedica šećerne bolesti i poremećaja metabolizma lipida, jedan od prva tri uzroka smrti današnjice. Ironija leži upravo u činjenici da su mehanizmi nastanka spomenutih oboljenja u velikoj mjeri razjašnjeni te da je većinu smrti i narušene kvalitete života moguće spriječiti vrlo jednostavnim metodama, među kojima dominira pravilna prehrana, odnosno promjena životnog stila. U današnje vrijeme čest je slučaj da je tjelesna aktivnost svedena na minimum, a hrane (pogotovo brze, rafinirane, bogate masnoćama) ima u izobilju i svima je dostupna. Udruženi sa svakodnevnim stresom i eventualnom genetskom predispozicijom, ovi čimbenici čine rizični kvartet koji – ukoliko izostane pravovremena reakcija - dovodi do niza komplikacija i ozbiljnih posljedica po zdravlje.

Prehrambene smjernice za dijabetičare Prehrambene smjernice trebale bi biti dio svačije svakodnevice, a ne samo oboljelih od šećerne bolesti. Međutim, kod dijabetičara one poprimaju nešto rigorozniju formu – broj, veličina i raspored dnevnih obroka trebaju biti ujednačeni, što strože određeni, kontrolirani i prilagođeni vrijednostima glukoze u krvi. Preporučeni broj obroka kreće se od 3 do 6 dnevno; kod oboljelih od dijabetesa tip 1 veličina i raspored obroka trebaju se uskladiti sa vrstom i dozama inzulina (dugo-, srednje dugo-, kratko- i ultra kratko-djelujući inzulin) i vrijednostima glukoze u krvi, a kod oboljelih od dijabetesa tip 2 veličina obroka ovisi o trenutnoj i ciljanoj tjelesnoj masi, eventualnom uzimanju hipoglikemika te razini glukoze u krvi. Ukupan dnevni energetski unos trebao bi biti podijeljen u više manjih obroka koji sadržavaju optimalan omjer nutrijenata, obilnu hidrataciju (unos tekućine), a trebale bi ga osiguravati kvalitetne kalorije. Dijabetički je prehrambeni režim zapravo oblik uravnotežene, pravilne prehrane koja se od regularne prehrane razlikuje samo u količini pojedinih namirnica, njihovom omjeru te načinu pripreme obroka.

U svakodnevnoj prehrani trebaju biti zastupljeni svi potrebni makro- i mikro- nutrijenti: ugljikohidrati, bjelančevine, masti, prehrambena vlakna, vitamini, minerali i elementi u tragovima. Prvi korak u prevenciji i „zauzdavanju“ dijabetesa je pomno planiranje obroka, što podrazumijeva sastavljanje jelovnika sa optimalnim omjerima nutrijenata, sukladno potrebama organizma. Prema najnovijim smjernicama Američkog Dijabetičkog Društva (2009), svaki od makro-nutrijenata trebao bi biti zastupljen u slijedećim omjerima: - ugljikohidrati: 45-65% ukupnog dnevnog kalorijskog unosa; ugljikohidrati su zajednički nazivnik za jednostavne šećere (glukoza, fruktoza, saharoza, laktoza, maltoza), škrob (nešto složeniji ugljikohidrat sastavljen od većeg broja molekula glukoze; prisutan u krumpiru, riži, kukuruzu, žitaricama, leguminozama, pekarskim proizvodima) i prehrambena vlakna - masti: 25-35% ukupnog dnevnog kalorijskog unosa; poželjno je unositi ih putem nezasićenih masnih kiselina – jednostruko (maslinovo ulje, ulje kikirikija i kanole, avokado, orašasti plodovi) te višestruko nezasićenih (omega-3 esencijalne masne kiseline iz plave ribe, sjemenke sezama); unos zasićenih masnih kiselina (crveno meso, punomasni mliječni proizvodi) koje imaju štetan, aterogeni utjecaj na kardiovaskularni sustav treba se ograničiti na manje od 7% dnevnih kalorija; trans-masne kiseline (nezasićene kiseline pretvorene u zasićene postupcima hidrogenacije, kako bi se dobilo kruće agregatno stanje; izvor su pekarski proizvodi) trebalo bi ograničiti na manje od 1%; dnevni unos kolesterola treba se ograničiti na max. 200 mg

- bjelančevine: 12-20% ukupnog dnevnog kalorijskog unosa; unos se treba prilagoditi individualnim potrebama, ovisno o tjelesnoj aktivnosti, bubrežnoj funkciji itd. (bolesnici sa oštećenom bubrežnom funkcijom, što je česta komplikacija šećerne bolesti, trebaju ograničiti unos proteina na 10%); trebalo bi dati prednost bjelančevinama biljnog porijekla te onima iz ribe i bijelog mesa - prehrambena vlakna: 14g / 1000 kcal ukupnog dnevnog kalorijskog unosa; netopiva su u vodi te u pravilu neprobavljiva; potiču crijevnu peristaltiku, ubrzavaju probavu, priječe apsorpciju prekomjerne količine šećera; najzastupljenija su u povrću (koje se smije konzumirati u vrlo velikim količinama), cjelovitim žitaricama, leguminozama, orašastim plodovima i voću; jednokratna konzumacija velike količine prehrambenih vlakana (>30 g) može dovesti do laksativnog učinka - vitamini: organizmu je potrebno svakodnevno osigurati vitamine topive u vodi (vitamin C, vitamini B skupine) i u mastima (vitamini A,D,E i K); najbogatiji izvor je citrusno voće (naranča, mandarina, grejp, limun, limeta), žitarice i lisnato zeleno povrće (špinat, kelj, blitva, radič) - minerali: natrij (s obzirom na njegov snažan utjecaj na krvni tlak, potrebno je ograničiti dnevni unos na max. 2000 mg), kalij, kalcij, magnezij, željezo, cink Dodatni savjeti

Osim „uobičajenih“ nutrijenata, na jelovniku se svakodnevno – ponekad i u više navrata te u većim količinama, nađu i stavke poput alkohola, bezalkoholnih napitaka i zamjenskih sladila, često potpuno nezamjetno – bez ubrajanja u dnevni kalorijski unos. Studije su pokazale kako umjerena konzumacija alkohola pomaže u regulaciji glikemije (razine šećera u krvi), no „prekoračenje granice“, makar i neznatno, može dovesti do drastičnog pada razine u krvi te razvoja simptoma hipoglikemije (tresavica, dezorijentacija, bljedilo, suhoća sluznica, omaglice i vrtoglavice, pa čak i koma). Što se tiče energetske vrijednosti alkohola, jedan gram alkohola organizmu osigurava energiju od 7 kcal, što je za svega 2 kcal manje od grama masti. Zamjenska sladila, vrlo popularna u populaciji oboljelih od šećerne bolesti, ne nose nužno predznak „bezkalorijski“. Postoje, naime, sladila sa i bez energetske vrijednosti. Sladila sa energetskom vrijednošću su sorbitol, ksilitol, maltit i izomaltit i ona osiguravaju dvostruko manje energije od šećera (svega 2,4 kcal / g), a njihov dnevni unos ne smije prijeći 30 grama. Sladila bez energetske vrijednosti su saharin, ciklamat, aspartam i acesulfam, a negativna strana njihove (prekomjerne) konzumacije je laksativni učinak. Idealno sredstvo za hidraciju je voda, a preporučeni dnevni unos iznosi 0,3 dcL / kg tjelesne mase. Svakako treba izbjegavati zaslađene i gazirane napitke, te napitke s dodatkom većih količina sladila i konzervansa. Pravilnoj prehrani svakako je potrebno pridružiti i redovnu tjelesnu aktivnost, a najnovije smjernice govore kako je to minimalno 150 minuta tjelovježbe tjedno. Intenzitet i vrstu vježbi potrebno je prilagoditi dobi, tjelesnoj kondiciji, zdravstvenom stanju – uzimajući u obzir eventualna oboljenja lokomotornog sustava koja mogu biti limitirajuć čimbenik i (željenoj) tjelesnoj masi. Tjelovježba je uz redukcijsku dijetu osnovni preduvjet za gubitak tjelesne mase, za koji se – u svrhu prevencije - u predisponiranih i oboljelih od dijabetesa tip 2 smatra da bi trebao iznositi između 5 i 10%

Ukoliko se pravilnoj prehrani pridruži i redovita tjelovježba te izbjegavanje stresa, razina glukoze u krvi neminovno će se početi približavati željenim (referentnim) vrijednostima. Parametar koji je postao standard u praćenju šećerne bolesti je alkilirani hemoglobin – HbA1c, koji služi kao pokazatelj tromjesečnih (oscilacija) vrijednosti šećera u krvi, a željena vrijednost HbA1c je manja od 7%. Idući tjedan saznajte sve o slaganju tanjura za dijabetičare i ugljikohidratnim jedinicama, a donije ćemo i primjere jelovnika. Ana-Marija Liberati-Čizmek, dr.med. Vitamini.hr