ZAGREBAČKO DIJABETIČKO DRUŠTVO

Danas je moj veliki devetnaestgodišnji sin s djevojkom otišao na ogromnom motoru na more.

 

„Mama sutra ne moraš brinuti oko mog ručka, mi idemo na izlet...znaš već, sutra nam je dvije godine kako smo zajedno pa smo se dogovorili umjesto poklona....a i da proslavim malo upis na željeni fakultet, kaj nisam faca kad sam položil prijemni na dva faksa...ha? ha?...kaj nemaš pametnog sina? Ajd sad idem malo ranije spavat da mi ti budeš zadovoljna....laku nooooć!“ – rekao je sinoć na vratima nešto poslije pola noći. (zaista malo ranije!).

Gotovo savršeno je razradio taktiku kako što bezbolnije ( čitaj: sa što manje polemiziranja, sa što manje detalja oko kojih imamo različita mišljenja ) ostvariti što više svojih nauma, a pritom što manje razbuktati maminske strahove!

Mala torbica oko struka, kožna jakna, crna kaciga, bubrežnjak...posjeo svoju djevojku sa roza kacigom iza sebe...pusa, osmjeh...i brrrrrrrrr, kao vjetar...

Trudim se biti mirna, čak nisam ni izgovorila:“Marko, jesi uzeo inzuline? Imaš li dovoljno trakica? A rezervni aparatić? Jesi poneo slatko? Da vidim gdje su bomboni? Imaš dijabetičku iskaznicu, a zdravstevnu? Koliki ti je bio jutros šećer? A da još malo doručkuješ? A sendvič?.....“

Nisam izgovorila, samo sam mahnula uz osmijeh „Sretnooooo!“, što ne znači da se već izgrebena ploča ne vrti kroz glavu milijun i prvi put....možda i milijun i drugi, treći, četvrti ....ni ne brojim više...koliko trenutaka ima dvanaest dugih godina? Dvanaest godina s dijabetesom mog najslađeg sina Marka.....

Strahovi...strahovi...strahovi....

Prekrasan mi je taj mladi čovjek, puna sam ponosa kada ga gledam koliko je prepun energije, okretan, ideje samo pršte iz njega, što zamisli to sam izradi, uvijek lagano kolovođa i organizator s velikim brojem prijatelja iz djetinjstva, iz škole, iz kvarta, iz susjednog kvarta, s ljetovanja, iz dijabetičkog društva...ali...ali...ali stalno trči pred rudo, stalno na rubu opasnosti...on bi opet  rekao maminski strahovi!

Moguće, čak i jako vjerojatno: većina roditelja tako misli, no meni se čini da se ti strahovi OGROMNO puta umnože uz dijete koje raste i živi s dijabetesom.

Sjećam se tog dana kao danas, nebrojeno puta sam kroz njega ponovo prošla, i ponovo, i ponovo i još nikako ne uspijevam tu duboku usjeklinu doživljaja zapuniti mirom. Kažu ljudi vrijeme liječi....bude već!...17. kolovoz 1997.

 

 

           Bili smo sa svo troje djece na godišnjem odmoru u vikendici...Marko je nekoliko dana prije proslavio 7. rođendan sa puno djece uz igrice koje su mu priredile njegove starije seke, 17 i 20 godina. Gledala sam ga kako se igra s drugom djecom cijeli dan, trči, vozi biciklić, penje se po drveću, kupa u bazenčiću, a tamo dvjestotinjak metara dalje ispred stare zapuštene škole ima travnata ledina na kojoj igraju nogomet. Obično moram bar tri puta zvati da dođe ručati, a tih dana sav rumen dojuri biciklićem vode piti i popije pune dvije-tri čaše pa odjuri natrag, za pola sata dojuri natrag kući da je jako gladan i žedan. Naravno opet popije vode ili soka , uzme namazanu krišku kruha i juriš natrag. Ne prođe pola sata evo ga opet, a za njim trče i druga mala seoska djeca, pa u redu čekaju sok i kruh namazan eurokremom.

 Mislim: pa nije ni čudo 35 stupnjeva grije sunce, a oni igraju nogomet, znoje se, logično da piju puno tekućine i da su stalno gladni...djeca ko djeca!

 Idući dan potrudim se i napravim punu staklenku eurokrema, kad je bal nek je bal! Nek se djeca zaslade, daleko je dućan, a na selu ne raste eurokrem...Osim doručka, ručka i večere svaki sat se nešto jede ili voće ili namazani kruh ili neki kolač..i stalno je gladan pa žedan pa žedan. Nevjerojatno, nikada Marko nije bio neki posebni jelac, a pogotovo dok se zaigrao! Nekako mi je malo čudno kako izgleda sve mršaviji, nogice, pa u licu...a toliko dobro jede?!

 Mislim: pa nije ni čudo kada je toliko u pokretu od jutra do mraka, a i raste dijete, pa na oku mi je cijeli dan, nasmijan, rumen, znojan od vrućine, ništa se ne žali, samo je naveče jaaaako umoran, jedva zubiće opere! A koje dijete voli prati zube? Jasno da je umoran i ja bi bila da sam na njegovom mjestu!

Kad jedno jutro probudi se Marko dođe k meni i šapče zbunjenog izraza lica:“Mama ja sam se popiškio, pa kak sad to?“

„Ma nema veze, valjda si preumoran pa se nisi uspio probuditi, dogodi se to svakomu ponekad! Znam ja da si ti veliki i pravi dečko, nećemo nikome reći budi bez brige! Samo znaš, nebi baš trebao toliko vode i mlijeka popiti prije spavanja! Hajde večeras poslije 8 sati više nećemo piti, OK?“

I danas me boli pomisao da mu idući dan nisam dala piti pred spavanje, a on kaže da je žedan, pa žedan! Pa se iz krevetića iskrade u kupaonu, misli da ga ne vidim i napije se na pipi vode!

I naravno, iduća i još iduća noć – krevet mokar ujutro, iako sam ga dva puta u tijeku noći nosila do kupaone na piškanje. A onaj dječji pogled pun grižnje savjesti kada shvati da je opet mokar....srce me boli kad se sjetim.

Mislim: Pa što se dešava za Boga miloga? Pa nikada nismo imali s tim problema? Ima li podsvjesne noćne more jer za koji tjedan polazi u školu? Jel se mogao prehladiti, bos trči puno, pa nije,  ljeto je i visoke temperature su! Jel možda zaradio kakvu bakteriju?Pa nema temperaturu i kaže da ga ništa ne boli i ne pecka dok piški. No za dva dana idemo u Zagreb

pa ćemo vidjeti...“

Posljednjeg dana godišnjeg išli smo do bake na selo. Došli smo predveče i trebali tamo prespavati. Dogovorila sam se s Markom da nećemo piti ništa pred spavanje, da ne zapiškimo bakine duhice, a on nije htio da baka zna!...užas...sramota...on je veliki dečko...šta bi baka mislila da je on još kao mala beba!...

Još sada vidim te preslatle plave okice kako su širom zasjale i rukice koje je spontano pružio kada je u bakinom frižideru vidio ćupove sa hladnim kiselim mlijekom. Halo, dva ćupa po pola litre pravog domaćeg kiselog mlijeka, koje Marko obožava! Uzela sam žlicu i dala mu nekoliko puta u usta da ga želja mine. Baka je to primjetila i čim sam se maknula, pa kako nebi djetetu dala kada je za njega to kiselila, a Marko je prihvatio vrč i pio dok nije popio zadnju kap, pola litre mlijeka!...kao da je od gladi pobjegao...a da nebi slućajno njegova mama iz vrta prije ušla u kuhinju počeo je i drugi vrč prazniti, kao da nije jeo ni pio deset dana...i bez KAO....ON UISTINU NIJE DANIMA JEO iako je jeo količine kao nikada do tada!

Danas to znam, bez dovoljno inzulina cijelo tijelo mu je gladovalo! Danima već trošilo je zalihe, zato je mršavio! Onda nisam ni u stotoj kombinaciji razmišljanja mogla dokučiti što mi se događa s djetetom, koliko je izgladnjen i zašto je počeo mršaviti...I još sam ga prijekorno pogledala!!!...i danas ne mogu suze zadržati kada se sjetim tog trenutka...Kolika je to do dana današnjeg užasna grižnja savjesti da sam vlastitom sedmogodišnjem djetetu uskratila piti hladno mlijeko pri šećeru preko 30 – danas to znam, ali tog dana nisam znala da je uopće moguća takva situacija.

Nisam tada ni slutila da je te noći započelo moje dugogodišnje noćno dežuranje...

Dežuranje, kao što dežuraju sve mame, ponekad i tate, čije dijete odrasta uz dijabetes.

Ni danas još ne mogu shvatiti kako je moguće podići dvoje djece do 20 godina, u velikom gradu, kraj tisuće djece, u školi, na aktivnostima, na kontrolama i cjepljenjima, kraj svih preboljelih dječjih bolesti i da NIKADA, ali NIKADA ne naiđeš ili čuješ da ŠEĆERNA BOLEST POSTOJI I MEĐU DJECOM...!!! I ja sam već prešla četrdesetu i visoko se školovala i radila među ljudima preko dvadeset godina...NIKADA do tada nisam se susrela s djetetom ili mladom osobom ili majkom djeteta oboljelog od šećerne bolesti tip 1.

No da završim tu prvotnu priču, tj. početak priče koja nikada ne završava, da, životne priče, priče u kojoj je glavni lik tada sedmogodišnji dječačić, koji je upravo tada dobio još jedan svoj životni zadatak, živjeti ruku pod ruku sa svojim „hobijem“ kako običavaju reći mlade osobe oboljele od dijabetesa, živjeti tako da uvijek nastojiš biti pobjednik , da uvijek riješiš svaku nastalu zavrzlamu, što samostalno što uz pomoć obitelji, liječnika i prijatelja.

Došli smo konačno kući u Zagreb. Te noći oko 4 sata Marko je povraćao prvi puta, pa oko 7 drugi puta. Tata je ranom zorom otišao raditi, a nas tri sjele smo ujutro oko Marka i pokušale ga razvedriti, no on je sjedečki spavao, pa mu se opet povraćalo, iako nije više imao što. Žedan pa žedan, progutao je malo vode i odmah je povratio, pa opet...samo spava sjedeći....pa ponovo ista priča...

Mislim: možda je to kakva salmonella od sladoleda koji smo jeli na putu kući, nezaobilazni ritual u istoj slastičarnici već godinama na odlasku ili povratku s vikendice. No sladoled smo jeli svi, pa nam nije nikome loše, zašto baš njemu?Temperature nema, samo mučnina ga muči, ali nekako mi se čini da na očogled kopni, sve je mršaviji i bljeđi?

Ne puštam ga iz krila, samo žmiri, dremucka, pa mučnina...

Obučemo se i odvezemo se u Zaraznu bolnicu, nedjelja je, a to nam je najbliže i čini mi se najlogičnije ako je nešto zarazno ulovio.

Uzmu Marku krv na kontrolu, ali ne kontroliraju šećer...još tada.

Duuuugo čekamo, sat, dva, tri....godišnji su odmori, malo je ljudi nedjeljom ujutro došlo...Marko je žedan, popije samo gutljaj vode i odmah sve izbaci natrag...

Jedna mama sjedi u prednjoj ambulanti s bebom koju drži na rukama, a Marko kaže:

“ Blago ovoj bebi, mama je drži na rukama“...

“Oooo srećo moja mala, nisi beba ali nikoga nema u našem hodniku, nitko te ne gleda mogu i ja tebe držati kao bebu, dođi!“

Sklupčao se u krilo, kao mrvica, stisnuo se i spava...spava...slušam kako mirno diše, sva mi je ruka utrnula, ne mičem se da ga ne probudim. Nešto tu ne valja, nije sličan mom Marku, tako miran i blijed, podočnjake ima...to dijete nikada i nije bilo bolesno, čak ni uobičajene dječje viroze i streptokokne infekcije, što se pobiru u vrtiću jedva da koju pamtim, što se zbiva?

Konačno nakon 4 sata prozove nas liječnik i odmah s vrata pita:“Mama sjetite se od kada mali povraća, elektroliti su mu na nuli. Morao bi ostati na odjelu primiti infuziju, i to hitno!“. Kažem od noćas u 4 sata, no liječnik ne vjeruje.

 Idemo odmah na odjel, otuširam Marka i obučem u njihovu pidžamicu, odmah ga stavljaju na krevet i uzmu krv za veću analizu, te prikopčaju na infuziju s glukozom. On onako pospan iscrpljen samo okice upitno gledaju u strahu, ja glumatam kako je baš tu ležala jedanput seka Martina, kako će on sada malo spavati i poslije ćemo ići kući. Smireno je zažmirio, ni glasa nije pustio toliko je bio iscrpljen.

Meni daju popis stvari koje trebam donijeti od kuće, jer će svakako ostati do sutra. U međuvremenu je došao tata s posla u bolnicu, i krenemo mi kući po te stvari, dok Marko spava. Pakiram stvarčice, kutiju lego-kockica i omiljenu knjigicu, kad zazvoni telefon.

Ja se javim, a glas kaže:

“Gospođo, ovdje doktor S., malo prije smo se vidjeli u bolnici, recite jeste sami i molim vas sjednite. Polako me slušajte!“ – mislila sam da će mi srce iskočiti, kažem da nisam sama i što je za Boga miloga s djetetom?

„ Dijete ima jako visoki šećer u krvi, i mi smo ga s Hitnom pomoći već prebacili na Rebro, jer mi nemamo dječji odjel za dijabetes. Molim vas polako vozite i odmah krenite na Rebro da se dijete ne uplaši kuda smo ga otpremili bez mame i tate. Molim vas polako vozite, znam da ste uzrujani, da se vama nešto ne dogodi! Već smo imali takav slućaj!...Vaše dijete je sigurno već stavljeno na terapiju inzulinom i bit će dobro dok vi dođete. Predali smo ga dr....ambulanta u prizemlju.....samo recite da vas mi šaljemo, jer morate im dati puno podataka za obiteljsku anamnezu....bla...bla...Halo gospođo?“

Tajac...

„Halo gospođo čujete me, jel vam dobro? Tko je kraj vas?“

Tajac...

Potpuno sam zanijemila, imala sam osjećaj da mi se u prsima stvara velika rupa u koju se samo ruše kockice, ruše...zbrka u glavi....šta on to priča?...

...klopotanje kockica...mrak...

...sijevne mi spasonosno pitanje:

„Pa jel dijete uopće može imati šećer...što to govorite?“

„Može gospođo, može. I mala beba može imati šećer, i djeca i odrasli! No nemojte se uzrujavati da vam ne pozlije..sada vas dijete jako treba...sve će biti u redu...vaš sin je već u pravim rukama i sve će vam oni reći...sve će biti u redu, od toga dijete neće umrijeti....“

Umrijeti...umrijeti...neće umrijeti...neće umrijeti...pa što to govori...zašto bi umro...on je izuzetno zdravo i veselo dijete...neki dan je jurio za loptom..dobro tko je lud...ili ja to sve sanjam...probudi se....nije istina...nemoguće...

„Halo gospođo, jeste me shvatili...sve će biti u redu samo krenite s nekim na Rebro i vidjet ćete da je dijete dobro...“

„Hvala doktore, hvaaalaaa...“

Spustila sam slušalicu i počela plakati. Tata je suznih očiju začuđeno gledao u mene, shvaćajući da je nešto jako loše i čekao da mu kažem....što da kažem....ima šećer...neće umrijeti...idemo na Rebro...tamo je smješten...neće umrijeti...inzulin...već prima inzulin...ne razumijem....dijete ima šećer...pa to je za stare bolesne ljude...tko je poludio...dijete vas jako treba....treba....idemo...idemo već...

U ambulanti u prizemlju već su nas čekali, hrpa papira i pitanja, šećer, tko ima šećer... nitko....ja bar neznam...nikoga ne poznamo sa šećerom u obiteljima...što je sve prebolio Marko...ništa, ne..ne...ne...od čega boluju bake, dede, stričevi, tete, mame, tate, braća....pa u nedogled...a gdje je Marko?

Na odjelu na četvrtom katu, puno stepenica, jedna vrata, hodnik , druga vrata, dugački hodnik, stakleni boksovi sa krevetićima....

....gle jedna poznata preslatka glavica smije se iza vrata kroz staklo i jako iščekujuće - upitnim  pogledom pokazuje prikopčanu infuziju na ruci...

„ Super kako si velik i hrabar, imaš zakopčanu iglu u ruci, a smiješ se mami i tati, baš si pravi...uuuuuuuu kako ti je lijepa sobica, baš su te smjestili u najljepši krevet, oooooo i prijatelje imaš, ma nije valjda da je i Matija došao danas...i Alen.....baš vam je dobro! Svi imaju šećer? I ovi drugi na odjelu? O pa to je onda nekaj super, da i ja imam šećer jel bi mi dali jedan krevet? Nebi! Samo djeci, aha! Šta si rekao da ti smijemo donijeti? Mineralnu vodu, ooooo koju, i plavu i zelenu! Sada će tata odmah trčati po vodu, može dvije! Dogovoreno!“

Ode tata na kiosk s punim očima suza, tata malo teže glumata pred djetetom, mora ići van zapaliti da potjera suze iz grla...i donese Marku tri različite mineralne...nek se nađe, i za svaki slučaj jedan mali autić u kutijici...

Zovu nas u doktorsku sobu, posjednu, pitaju nekoliko pitanja i dežurna dr.R. nam kaže:

„ Vi ste danas kao i svi novootkriveni u stresu i neupotrebljivi za razgovore. Kada odlazite svratite u zelenu zgradu i na šalteru dječje ambulante u prizemlju kupite plavu knjižicu prof. Dumića „ Šećerna bolest u djece“ . Čitajte, čitajte što više naučite lakše ćete savladati neophodno znanje o šećernoj bolesti. Marko kao što vidite već je sada dobro, do jutra će biti odlično, a na odjelu će boraviti najmanje 14 dana, a kući će biti otpušten kada vi položite ispit i pokažete dovoljno znanja da preuzmete brigu o Markovoj bolesti. Vi mu budete drugi liječnik dok ne preuzme brigu sam, što će još godinama potrajati. Na odjelu možete biti koliko želite, svako prije podne ćete imati edukaciju prema rasporedu i dogovoru. Vidimo se sutra oko 10 sati, a sada još možete biti tu do večere. Puno ćemo još godina zajedno surađivati, doviđenja“.

Kupili smo odmah dvije knjižice i tako je počeo naš obiteljski život s dijabetesom.