Get Adobe Flash player

Obavijest - novi WEB

Poštovani posjetioci

Web stranice našeg društva zaživjele u novom ruhu.

Pronaći nas možete na www.zadi.hr.

Molimo Vas da ažurirate vaše bookmarke.

Stare web stranice biti ce idalje dostupne, ali neće više biti ažurirane.

Posjetite nas na novom WEB-u.

 

Lajkajte nas na Facebooku
Aktualno:

Active Image1.     Čovjek s crnom i smeđom cipelom

 Dok hodamo živimo. U mladosti poletno, u starosti poštujemo želje naših nogu. Postoji jedna divna riječ koju su koristili naši djedovi i bake - vandrokaši. Avanturama i veselim druženjima skloni skitnice. Te riječi sam se upravo sjetio kada sam završio parkiranje ranca. Današnja skitnja bit će pokraj Potoka pustolovine, blizu mojega stana.

Na žalost,  taj potok ima posve nemaštovito ime, pa sam mu ja bio krsni kum, jer idući pokraj njega doživljavamo ostatke zelenila, sunca i tišine usred buke, smrada i asfalta grada. Vijuga taj Potok pustolovina između višekatnica, gubi se u mraku ispod asfaltiranih cesta, ovisno o godišnjim dobima između nedalekih zelenih obala ima manje vode nego nakon dobrog pišanja, a ponekad poludi i svojim smeđim talogom kojega nosi, postaje opasan, gurajući prema Savi otkinuto granje, plastične čaše, trulo voće, a ponekad i ostatke nekad živih stvorenja (uglavnom ne nosi ljudske ostatke). Potok pustolovina ima svoju vječnu mudrost - kad naiđe na takve prepreke zaobiđe ih i krene dalje uz poskoke valića vode. Nije li to mudar potok?

Izlazim iz stana i gledam u nebo. Vrijeme se guzi tamo prema Medvednici, ali to su mali oblaci, sramota ih je tako nazvati. No, to je super za današnje aktivnosti nas dijabetičara. Vadim iz prsluka listić i gledam plan kretanja. Uz moj potok, nekoliko kontrolnih točaka. Konačno je završio sastanak društva dijabetičara na Zelenoj livadi. Nema žurbe, nije to sport za novac.

Stojim na obali Potoka pustolovina. Na drugoj obali prolaze starac i starica. Drže se ispod ruke. Tako svaki dan, vjerojatno godinama. Ne znam gdje stanuju, ali sam im počeo klimati glavom - oni su dio mojih šetnji i vjerujem u ljubav do groba.

"Jesi li ponio sendviče iz frižidera? Jesi li se dobro najeo da ne dobiješ hipoglikemiju? Jesi li ponio dosta vode? Imaš li opet one smrdljive tenisice na nogama?", mitraljira moja gospođa preko mobitela.

"Šta smrdljive? Uloške u tenisicama redovito peremo, uvijek nosim pamučne zdrave sokne, a i noge perem skoro svake godine." papagajim ja.

Oko mojih tenisica (a imam i bolje za šminku) često vodimo svjetski rat, ali one su visoka sportska obuća (al` smo stručni!) dobro su razgažene, imaju đon od profilirane gume. Samo ne pate ljepotom.

„Sigurno si nešto zaboravio!“ ne da se moja supruga. Misli da nju sramotim izgledom tenisica.

„Oh my god, Kaj god, evo inventura – noge dvije, ruke prisutne, inzulin uboden, srce medicinski pregledano, doručak ugljikohidratiziran, hemeroidi u mislima, rusalko moja draga!“

„Odi v rit!“ čujem kako se smije preko mobitela.

„E, ne! Odem ja na sastanak dijabetičara!“ povezujem ja sve u završnu misao.

Gledam krošnje prolistalih javora iznad mene dok prolazim kraj potoka u kojem nekoliko vrana obavlja svoju jutarnju toaletu. Na jednoj, u nizu kuća, više metara udaljenoj od puteljka uz potok, netko je na zidu bijelim slovima izrazio svoju misao: „Sretan čovjek dobiva od 12 jaja 13 ptica!“

Pod nogama gusta trava, tratinčice, maslačci i dokazi da i psi vole prirodu. Prave nagazne mine! Ispod široke lipe klupa i na njoj sjedi čovjek. Ispružio mršavo tijelo, a na njemu iz plavih traperica tek dvije noge i na jednoj crvena, a na drugoj smeđa cipela. Zaista se moda čudno mijenja u ovom našem stoljeću! A možda je čovjek daltonist? Ili je one druge dvije bacio jer ih je lizao, ovaj izlizao? Tako mi je smiješno u glavi i mislima, sam sam sebi veseo od toga gledanja. Ali ne smijem se cerekati dok prolazim kraj čovjeka da ne pomisli da mu se rugam. Ali duša mi se smije! Duhovna sloboda!

„Koje li građevine!“ oduševljeno gleda on preko potoka, „Bartole Felbingeru, graditelju Zagreba, sakrij se!“

To što on razgovara s arhitektom koji je umro prije debelih više od stotinu godina podsjeti me da je najbolje da malo požurim. Ali pogled preko potoka uvjeri me da sam  pomislio suviše brzo. Mudar čovjek zna puno gluposti, ali ih malo koristi. A gluposti su i suviše brzi zaključci. Građevina je lagano šetkala u najmanje dva broja preuskim hlačama, ali joj je majica bila najmanje dva broja prekratka, a pas kojega je vodila na uzici više je ličio na kokoš nego na eventualnog ozbiljnog čuvarkuću.

„U prirodi ima sklada, ali je nebeski otac Michelangelo ipak isklesao ženu kao vrhunac ručnog rada. A onda je stvarao ljude, a oni su to sve pokvarili izumom hlača i haljina. To prokletstvo prati nas do danas. Jedna žena može okrenuti brdo krpica visine Himalaje i zaključiti da to nije ono pravo", govori čovjek s klupe.

Ja se smješkam. Malo gledam preko potoka kao nezainteresirano, a malo njegove raznobojne cipele, a opazim i da ima na jakni isti bedž kao i ja  - znak dijabetičkog društva u ovoj akciji.

„ I mali korak je život.“ Znači naš!

On se predstvi: "Melkior, diabetes mellitus, tip 3!"

ONAJ Melkior?“, našalim se ja.

On se nasmije: „A ne! Isus je ipak umro nešto prije.“

„A koji je to tip tri diajbetesa? Tip jedan je kao ovisan o inzulinu, tip dva je kao o inzulinu neovisan tip šećerne bolesti. Spominje se i trudnička šećerna bolest.“

Pitam ga zatim ozbiljno: „Jeste li trudni?“

Melkior vrlo ozbiljno zaključuje: „Mislim da nisam, ali nikad se ne zna. Moj tip tri je dijabetes koji nije bolest, a nije bolest jer sam izvršio topnički udar edukacijom, samokontrolom

inzulinom, prehranom i tjelesnom aktivnošću.“ Smijeh.

            "Idemo zajedno?", pitam. On kimne i mi krenemo.

Melkior upita:"Kako da se nismo prije sreli?"

            "Znate, mi radni narod malo zanemarujemo odlazak u klubove dijabetičara, malo nemar, a može se dobiti vrlo dobrih savjeta" odgovorim.

            "Uostalom ako sam ja Melkior, a vi se niste predstavili, mogu li Vas zvati Gašpar?, namigne moj susjed.

            "Svakako, ali fali nam Baltazar, onaj mali, bradati profesor iz crtića", nadopunim ga ja.

            " Ide i Baltazar", pokaza Melkior prstom, "samo je obrijao bradu."

            Mala starica sa velikom torbom skrenula je prema našem putu. U trenutku kad je spazila naše dijabetičke bedževe upre prstom u svoje grudi i zatim prema nama – „Idemo li zajedno?“

            Melkior zaurla tako da jato golubova sune uvis: "Rijeke su putovi koji putuju, a mi ih troje pratimo!"

Nakon općeg rukovanja Melkior savjetuje staroj gospođi: "Možete li se zvati Baltazar?"

Ona se začudi: "Baš i ne bih mogla, zovom se Sokol Greta!"

"Ali molim Vas neka bude Baltazar. Srce i krvotok su pod stalnim pritiskom - napetosti, nesreće, neljubaznosti, a danas nam to ne treba. Ja Melkior, on Gašpar, vi Baltazar. Iz dragih, mirnih vremena."

Da bi podvukao moje ime pogladio me nimalo drago niti mirno šakom po leđima. Hiperaktivac!

            Stara dama slegne ramenima:"Pa onda bar da bude Baltazarka?"

Nije sačekala odgovor: "Pa ovaj je potpuno lud!"

Pogledamo prema potoku. Na obali stoji čovjek, a manjak visine nadoknadio je viškom širine. Preko divljeg bilja uz Potok pustolovina bacio udicu u najviše dvadeset centimetara vode i peca. Koga? Žabe? Vinske mušice? Krtice?

            Melkior ga je par trenutaka pažljivo pratio kako baca komadiće kruha u potok, a onda se okrene i upita nas: „Imate li sluha?"

Stara gospođa: "Znam pjesme svoje mladosti" Ja sam oprezniji: "Bio sam počasni član  na mačjem koncertu u veljači!"

"To!", viknu prijatelj. "Ja ću Vam pjevati pjesmu, a vi ćete urlati zadnju riječ svakog stiha!"

Oduševljeno nas odvuče do obale i okrenuvši se prema ribiču počne urlati, a mi smo ga pratili iako nam ništa nije bilo jasno. Baš smo ludi. Kako reče Arthur Bloch? Ukupna količina inteligencije na planeti je konstantna, a stanovništvo raste.

 

Pjevamo pravu pjesmu:

Poželio sam pjevat pjesmu Suncu.

Jednu od onih koju mnogi vole,

ali nažalost za to nemam sluha,

Mome glasu  samo svrake ne odole.

Skupi se na polju nedaleko mene

Jedno malo jato što pozorno sluša

I onda u koru pratiti me počne.

Pjevali su skupa kao jedna duša

A ja sam ih gledo` .Pitao se nisam

Kako ova pjesma drugom uhu godi,

Pjevati sa svrakom ili sa slavujem

Značilo je za me pjevat o slobodi.

Na polju, u šumi, u gori, na Suncu

gdje svaki stvor živi svoju pjesmu ima

i riječi se mogu raznim glasom lomit,

a one su ipak razumljive svima!

 

Što mora da je bilo i divno čiti i pogledati! Svaka ludnica bi nam osigurala najbolje apartmane, toplu vodu i dulji provod! Reakcija prisutnih: žalosne vrbe su još niže spustile grane, ribič je ljutito pokupio udicu i otišao, nešto nam je zaželio preko potoka, a stara dama mu je viknula: „Prostak jedan!“ Iz grmlja je isplivalo mnoštvo divljih pataka, starije su zaštitnički gledale nas i male patke koje su kao smeđe loptice plutale naokolo. Uopće mi nije jasno kako je onaj "ribič" htio uhvatiti koju patku udicom. Možda je čitao priče baruna Munchausena, genijalnog lažljivca, o lovu na patke udicom.

            Stara dama prokomentira: "opći potop nije uspio - ostao je čovjek!"

I ja se sjetim da sam negdje pročitao: "Bolje da se krećeš nego da si kreten!" Predložih kretanje. I mi krenusmo dalje. Nisam niti slutio da me iza zavoja Potoka pustolovina očekuje iznenađenje - susret s čovjekom koji nije prisustvovao mojem sprovodu, ali mu to ne mogu zamjeriti. A moj pedodmetar je uporno brojao korake!

 

Zlatko Stanzer

Objavljeno u tiskanom časopisu ZADI broj 54, Lipanj 2007 

Hosting i design: TIM STUDIO