Priča Ivane Buzjak

Sjećam se u magli reklame za sladoled za osobe oboljele od dijabetesa koji se vrtio na televiziji devedesetih godina. Sjećam se i svojeg osjećaja sažalijevanja vezanog uz tu reklamu. Iako nisam znala zapravo što je to uistinu dijabetes, mislila sam: „ Jadni oni, ne smiju sladoled.“

Dijabetes sam dobila za svoj nepuni 18. rođendan. Moja prva pomisao kod dijagnoze bila je: „A kako ću ja bez čokolade?“ Naravno ubrzo sam naučila da mogu uživati u njenim okusima. Slušajući kako se nekad regulirao dijabetes, zaključila sam da sam ga dobila u najbolje vrijeme. Oblici samokontrole su vrlo jednostavni, inzulini su, te 2002., bili u penovima pa su sve one priče o trakama za urin, trakicama veličine telefonske govornice i iskuhavanju igala zvučale kao neka daleka, daleka prošlost.

Mislim da je dijabetes moj veliki pokretač te da ovo što jesam danas mogu zahvaliti upravo njemu

Često govorim ljudima da je dijabetes nešto najbolje što sam mogla dobiti te tako ostavim ljude zabezeknute. Mislim da je dijabetes moj veliki pokretač te da ovo što jesam danas, poprilično mogu zahvaliti upravo njemu. Dijabetes zahtijeva određenu disciplinu. Disciplinu koja me je tjerala da budem u neku ruku odgovornija od svojih vršnjaka u doba odlaska iz okrilja roditeljskog doma.

U ovih otprilike pola života s dijabetesom prolazila sam kroz različite faze. Naravno bilo je tu davanja inzulina napamet, ignoriranje dijabetesa, eksperimentiranja sa svime i svačime… Veliku ulogu u mojem pozitivnom prihvaćanju života s dijabetesom imaju prvenstveno moji prijatelji s dijabetesom. Kao rezultat svih tih zbivanja ključni trenutak koji se dogodio bilo je učlanjenje u Zagrebačko dijabetičko društvo koje je rezultiralo brojnim novim iskustvima. Od volontera sam kroz godine postala i predstavnik Kluba mladih, a nakratko i predsjednica društva.

Tečaj ronjenja, jedrenje, skijanje, putovanja po Europi i svijetu u privatnom aranžmanu i kao predstavnica Društva i osoba s dijabetesom u Hrvatskoj, samo su neke od aktivnosti koje sam realizirala. Lijepe su to uspomene, no najviše cijenim istraživanje Hrvatske, neformalna druženja uz kino, šetnju, planinarenje ili dobru kavu te izmjenu iskustva, pomoć i podršku u onim situacijama kada dijabetes doživim kao veliku davež. Koliko god obitelj i prijatelji bili podrška, nitko ne može u potpunosti razumjeti sve što dijabetes nosi sa sobom do osobe koja to svakodnevno prolazi.

ključni trenutak koji se dogodio bilo je učlanjenje u Zagrebačko dijabetičko društvo koje je rezultiralo brojnim novim iskustvima

U pravilu dijabetes ne doživljavam kao opterećenje, te se trudim iz svega što mi život nosi izvući ono najbolje što mogu. Prisjećajući se svojih trkačkih početaka nikada nisam mislila da bih mogla istrčati polumaraton – sada ih imam preko nekoliko u nogama. Iako se ne smatram nekim trkačem, trčanje mi pomaže održavati moje šećere u normali te je to motiv koji me uvijek vraća trčanju. Shvatila sam s vremenom da polumaraton nije ono što me zadovoljava pa sada radije odem na kraće utrke. Tko zna, s godinama, možda se opet vratim na te duže dionice.

Ako nešto želite, probajte, nikada ne znate koliko ćete biti uspješni u tome

Dijabetes mi nije prepreka za probati nove stvari u životu. Život je ipak samo jedan, nema drugog, zato je najbolje iskoristiti sve što on pruža. Ako nešto želite, probajte, nikada ne znate koliko ćete biti uspješni u tome i koje nove vidike vam to može otvoriti. Ponekad može biti teško i ponekad izgubimo motivaciju, ali korak po korak i napredak neće izostati.