Članak preuzet iz časopisa ZADI br.4/2021.

2021. godine smo obilježili 100-godišnjicu od otkrića inzulina. Godinu nakon otkrića, pročišćeni pripravak prvi put se primjenjuje na dječaku s dijabetesom tipa 1 i spašava mu život.

Retrospektivu ovog važnog događaja donosimo u nastavku, a cijeli članak pronađite u časopisu ZADI br.4/2021.

Povijest

Za šećernu bolest znali su već stari Egipćani te o tome postoji zapis na Ebersovom papirusu iz 1552. g. prije Krista liječnika Hesy-Ra, koji opisuje učestalo mokrenje i mršavost, a na mokraći se sakupljaju mravi, što se puno kasnije tumači slatkoćom urina. Naziv „dijabetes“ nastaje u prvom stoljeću prije Krista (Demetije iz Apameje) na temelju grčke riječi diabainein, što znači „sifon“ (što popiješ, sve istječe van). Tada se bolest opisuje s karakteristikama učestalog mokrenja, pojačane žeđi i kratkog preživljavanja. Riječ mellitus dodana je negdje u 11. stoljeću, što znači „sladak kao med“.

Student medicine Langerhans 1869. g. otkriva i opisuje stanice u obliku otočića u gušterači, koje će kasnije po njemu dobiti ime.

Tek u 18. stoljeću liječnik Dobson dokazuje da urin osobe s dijabetesom sadrži šećer. U 19. stoljeću Claude Bernard dokazuje šećer glikogen u krvi, koji proizvodi jetra, a student medicine Langerhans 1869. g. otkriva i opisuje stanice u obliku otočića u gušterači, koje će kasnije po njemu dobiti ime. 1898. g. Mering i Minkovski dokazuju da uklanjanje gušterače u pasa dovodi do pojave dijabetesa. Belgijski znanstvenik Opie otkriva da otočići luče tvar koja je odgovorna za razinu šećera u krvi. 1916. g. rumunjski znanstvenik Paulescu dokazuje da intravenska injekcija ekstrakta gušterače u psa s dijabetesom smanjuje simptome (ne žeđa, ne mokri, ima apetit), ali Prvi svjetski rat zaustavlja istraživanja.

Langerhansovi crteži otočića u gušterači

1921.g. mladi kanadski kirurg Frederick Banting nagovara prof. Johana Macleoda da mu ustupi laboratorij tijekom ljeta da bi iz pasa pokušao izolirati hormon inzulin. Kako je proučavao literaturu o dijabetesu, pretpostavljao je da bi time mogao spasiti ljude koji imaju dijabetes. Profesor Macleod mu to nevoljko dopušta i dodjeljuje dva studenta, Charlesa Besta i Clarka Nobela. Bantingu je bio dovoljan jedan student i bacanjem novčića odabir pada na Nobela, no on prepušta mjesto Bestu jer mu se tijekom ljeta nije ostajalo raditi u laboratoriju. Kasnije tu svoju odluku nije mogao prežaliti.

Kanađani su izvađenu gušteraču usitnili i ostavili u fiziološkoj otopini te takav pripravak ubrizgali psu. On se brzo oporavio, izgubio simptome dijabetesa i razina šećera je pala.

Banting i Best psima su najprije podvezali kanale gušterače i time izazvali atrofiju stanica koje proizvode enzime za probavu hrane (egzokrina funkcija gušterače). Takvu su gušteraču izvadili iz psa te izolirali hormon iz Langerhansonovih otočića. Pas bez gušterače odmah bi razvio simptome dijabetesa i uginuo za tjedan dana. Kanađani su izvađenu gušteraču usitnili i ostavili u fiziološkoj otopini te takav pripravak ubrizgali psu. On se brzo oporavio, izgubio simptome dijabetesa i razina šećera je pala, a pas je živo još 70 dana, dok su imali pripravak. Dobiveni pripravak nazvali su „isletin“ 4. kolovoza 1921. g.

Prof. Macleod bio je oduševljen pronalaskom i nakon tog otkrića osigurao je veći laboratorij za izradu hormona koji će se moći primijeniti na ljudima. Doktor Joseph Gilchrist, Bantingov prijatelj koji je bolovao od dijabetesa, prvi je primio ekstrakt gušterače 20. prosinca 1921. g. na usta (oralno), što nije imalo nikakvog učinka. Best je sebi uštrcao malu količinu isletina još u studenom 1921. g. i time bio prvi čovjek koji je primio malu količinu novog hormona. Tek 11. siječnja 1922. g. 14-godišnjem dječaku Leonardu Thompsonu, koji je bio na samrti u ketoacidozi, ubrizgan je novootkriveni hormon. Nažalost, kako se radilo o životinjskom nepročišćenom pripravku, dječak je razvio alergijsku reakciju. Tada se timu pridružuje biokemičar James Collip, koji pripravak pročišćava alkoholnom ekstrakcijom pa ga dječaku ponovno ubrizgavaju 23. siječnja 1922. g. na što dječak dobro reagira i oporavlja se te je s tom terapijom poživio još 13 godina, a umro od posljedica upale pluća u 27. godini života.

Djevojčici Elisabeth Hughes dijagnosticiran je dijabetes u 11. godini života pa je u kolovozu 1922. g. započela s terapijom inzulinom. Završila je fakultet, udala se i rodila troje djece te umrla u dobi od 74 g. od posljedica srčanog udara.

Frederick Banting bio je izrazito dobar i nesebičan čovjek te je patent za otkriveni inzulin prodao svom sveučilištu u Torontu za 1 dolar, obrazloživši kako inzulin ne pripada njemu, već cijelom svijetu.

U svibnju 1922. g. prof. Macleod predlaže da se pripravak preimenuje u „inzulin“ kako ga je još 1909. g. nazvao belgijski liječnik Jean de Meyer (latinska riječ insula znači otočić, po Langerhansonovim otočićima u kojima se nalaze stanice koje luče hormon inzulin). Banting i Macleod 1923. g. dobivaju Nobelovu nagradu za svoje otkriće. Banting je bio nezadovoljan što su samo njih dvojica dobili tu nagradu pa svoju od 40 000 dolara dijeli s Bestom, a od Macleoda traži da svoju nagradu podijeli s Collipom. Svoj je novac uložio u daljnja istraživanja na području liječenja dijabetesa. Frederick Banting bio je izrazito dobar i nesebičan čovjek te je patent za otkriveni inzulin prodao svom sveučilištu u Torontu za 1 dolar, obrazloživši kako inzulin ne pripada njemu, već cijelom svijetu. Rođen je 14. studenoga 1891. g. i taj dan obilježavamo kao Svjetski dan borbe protiv šećerne bolesti. Banting je tragično preminuo nakon avionske nesreće 21. veljače 1941. g. Zahvaljujući njegovoj marljivosti i predanom radu, spašeni su milijuni ljudskih života.