piše Ivona Poljak

U vrijeme kad sam dobila dijabetes, o njemu se u mom malom mjestu nije mnogo znalo, pogotovo o dijabetesu kod djece. Vrlo sam se često susretala s pitanjima o nastanku bolesti i opetovanim naporima svojih roditelja da drugima, barem ukratko, objasne prirodu bolesti.

Ponekad volim reći da sam ˝imala sreću˝ što kod mene nije bilo procesa prilagodbe na bolest jer ja svoj dijabetes doživljavam kao nešto što je oduvijek dio mene i volim se našaliti kako moj dijabetes i ja sasvim lijepo zajedno živimo :). Naravno, ta je priča drugačija iz cipela mojih roditelja, kojima se ovom prilikom zahvaljujem na požrtvovnoj brizi za mene tijekom odrastanja. Čak i sada, brojni me ljudi pitaju ˝što sam jela˝ prije negoli kako sam :). No, i to je dio mog svakodnevnog suživota s dijabetesom.

U pripremi ovog predstavljanja odlučila sam, za početak, napisati neka pitanja koja su me drugi ljudi, češće dok sam bila mlađa, a ponekad i sad, znali upitati o dijabetesu uz osobne odgovore na njih.

Volim se našaliti kako moj dijabetes i ja sasvim lijepo zajedno živimo.

P: Sigurno si jela puno slatkog/nešto krivo pojela da si dobila dijabetes?

O: Nisam. Nema toga što osoba može pojesti da dobije tip 1 šećerne bolesti.

P: Može li se prehranom izliječiti dijabetes?

O: Ne. Prehrana je izuzetno važna u postizanju dobre regulacije bolesti (uz brojna druga ponašanja samozbrinjavanja), no tip 1 šećerne bolesti ne može se izliječiti promjenom načina prehrane.

P: A koliki ti je danas bio šećer?

O: U kojem trenutku? Zahvaljujući novim, u RH dostupnim tehnologijama imam tu privilegiju i sreću stalnog provjeravanja glukoze u plazmi (ne toliko sreće za ponašanja provjeravanja i kontrolirajućeg ponašanja prema sebi :) ), pa u svakom trenutku mogu znati koliki mi je šećer. I koliko god pokušavala biti unutar referentnih vrijednosti, ipak to ponekad ne uspijevam. I učim se biti pomirena s time. S obzirom na to, jedna vrijednost za koju me drugi pitaju ne predstavlja okosnicu moje samokontrole.

P: A smiješ li TO jesti? (TO se uvijek odnosi na nešto slatko ili masno, nikad na ugljikohidratnu slanu hranu :) )

O: Da. Mogu i smijem svašta pojesti, jedino što ću s nekim odabirima kasnije imati više posla, ukoliko želim biti unutar ciljnih vrijednosti šećera u krvi, a s nekim odabirima mi je taj rizik minimalan. I da, veći mi je problem dobro pokriti pizzu negoli keks.

P: Imaš dijabetes, ne smiješ biti pod stresom! Moraš se smiriti!

O: Stres je odgovor organizma na situaciju koju osoba percipira ugrožavajućom ili opasnom i koji mobilizira tijelo na reakciju. Stres se javlja u trenucima kada se potrebno prilagoditi novim situacijama i predstavlja neizostavan dio svakodnevnog života. Ovisno o tome kakve ćemo interpretacije situacija imati, takve će biti i naše reakcije na njih. U svakodnevnoj prilagodbi na brojne događaje važno je raditi na prihvaćanju i pomirljivom pristupu prema njima, naspram pokušaja hitnog ovladavanja istima i otporu. Bez obzira na postojanje šećerne bolesti ili neke druge kronične bolesti, sasvim je u redu doživljavati različite emocije, i ugodne i neugodne, i podržavati pomirljiv pristup prema njima, a ne ih potiskivati.

Smatram da je izuzetno važno za svakog od nas educirati druge o dijabetesu.

Bilo je perioda u odrastanju kada sam htjela da ga nema, pravila se da je tako i zanemarivala brigu o zdravlju.

Smatram da je izuzetno važno za svakog od nas educirati druge o našoj bolesti, hitnim stanjima i osnovnim principima liječenja, kako bismo ih informirali i senzibilizirali te time radili na povećanju svjesnosti o šećernoj bolesti.

Život sa šećernom bolesti meni je donio puno iskustava koja sigurno ne bih inače doživjela –  sudjelovanje u dječjim kampovima u različitim ulogama, brojna prijateljstva, jedrenja po Jadranu, druženja i projekte na kojima sam upoznala brojne predivne ljude, putovanja, poslove koje jako volim te edukacije.

Dijabetes mi je u životu pomogao i u odabiru zanimanja. U adolescenciji sam često razmišljala kako bi bilo dobro imati osobu od povjerenja i za podršku i pomoć u ovladavanju teškoćama života s dijabetesom. Danas radim kao zdravstvena psihologinja i u svom poslu svakodnevno radim s ljudima koji boluju od tjelesnih bolesti tražeći s njima resurse koji im mogu olakšati prilagodbu na njihovo zdravstveno stanje i ublažiti emocionalne tegobe koje često mogu doživljavati. Na tom sam putu iznimno zahvalna na prilici da radim ono što zaista volim.

Kako ga imam od djetinjstva, bilo je perioda u odrastanju kada sam htjela da ga nema, pravila se da je tako i zanemarivala brigu o zdravlju. Period promjene ponašanja i stavljanja vlastitog zdravlja na važno mjesto u mom životu je trajao uz uspone i padove, prilagodbe, ljutnju, obeshrabrenost i ponekad nemoć.

Danas s ponosom nosim svoje ˝gadgete˝ na sebi osvještavajući i sebi koliko sam truda uložila da danas budem dobro. I dalje to nastojim.

Dijabetes doživljavam i važnim dijelom svoje osobnosti. Iskustvo života s njim pomoglo mi je u izgradnji nekih osobina koje sada smatram iznimno važnima za svoje emocionalno zdravlje – dobre samokontrole, svjesnosti o važnosti brige za sebe, ne samo u tjelesnom, već i emocionalnom smislu, slušanja svojih potreba i psihološke otpornosti.