Kopačka i dijabetes

Kopačka i dijabetes

Priča Luka Rubinić

Sjećam se sata iz biologije par mjeseci, ili čak tjedana, prije nego mi je otkriven dijabetes tipa 1. Tema koju smo obrađivali taj sat bila je upravo šećerna bolest. Bio je to zadnji sat popodnevne smjene jedne zagrebačke gimnazije i samo se čekalo da zvoni za kraj sata koji sam negdje u zadnjim klupama proveo u priči s kolegama o svemu samo ne o temi koja se provlačila na tom satu. Čak me i profesorica opomenula i prozvala da ponovim nešto što je rekla. Naravno, odgovorio sam šutnjom. Nisam imao pojma o čemu se pričalo i nije me previše zanimalo, tada… Nedugo nakon toga ležao sam u bolnici u dobrom društvu s jednim kolegom koji od malih nogu ima dijabetes i upijao svaku njegovu riječ što smijem, a što ne i tako svaki dan za vrijeme boravka u bolnici jer sam postavljao stotine pitanja upravo iz razloga jer me zanimalo. Htio sam znati, naučiti i djelovati. On je marljivo odgovarao, nerijetko kroz smjeh, jer je sve to što mene čeka prošao, sa svime se suočio, upoznao, griješio, ispravio i naučio. Doktori i medicinske sestre su me naučili svemu što trebam znati u vezi dijabetesa. Kolega s kojim sam dijelio sobu prenosio mi je svakojaka iskustva, obitelj je bila uz mene kao najveća podrška i u takvom pozitivnom okruženju „lakše je uspjeti nego propasti“ (naslov knjige dr.Ivana Kosa).

Čak me i profesorica opomenula i prozvala da ponovim nešto što je rekla. Naravno, odgovorio sam šutnjom. Nisam imao pojma o čemu se pričalo i nije me previše zanimalo, tada… Nedugo nakon toga ležao sam u bolnici u dobrom društvu s jednim kolegom koji od malih nogu ima dijabetes i upijao svaku njegovu riječ

Važno je imati uz sebe osobe koje znaju ono što vi ne znate kako biste naučili. Važno je slušati ljude koji imaju iskustva kako biste, na temelju njihovih, imali više vremena za stjecanje vlastitih koja vam još nitko nije otkrio. Važno je imati podršku najbližih jer ona vas usmjerava i olakšava ostvarenje željenih ciljeva.

S obzirom da od sedme godine trčim za nogometnom loptom, uvijek sam bio naklonjen sportu. Završio sam Kineziološki fakultet gdje danas radim kao vanjski suradnik uz primarni posao nogometnog trenera. Dijabetes sam dobio kao poklon mjesec dana prije 18. rođendana pa ću iznijeti neka svoja iskustva kroz punoljetnost uz dijabetes i sport.

Primjer 1

Našao sam se u nekoliko situacija u kojima prije utakmice pojedem, dam si određenu dozu inzulina i mislim kako će sve biti u redu dok ne završim pa ću u svlačionici mjerit i uzet sećera ili inzulina ovisno o GUK-u. Pred kraj utakmice osjećam da mi sećer pada, a sve što trebam je u svlačionici pa mislim uskoro je gotovo i izdržat ću još malo. Na putu do svlačionice sam u hipoglikemiji i hodam uz pomoć suigrača jer mi se nije dalo uzeti dekstrozu i mislio sam da se meni ništa ne može desiti. Dijabetes je jedva čekao da me nauči pameti. Zatim sam ponio bombone i stavio ih na klupu za pričuvne igrače pa su na poluvremenu suci uzeli nekoliko komada i malo se počastili. Sva sreća da mi nisu trebali tada. :)

Rješenje

Uvijek nosite neki oblik šećera sa sobom. Danas na svakom treningu, nastavi ili bilo kakvoj aktivnosti imam uz sebe bombone bilo u džepu ili čarapi ili ih pak ostavim na klupi, ali kažem suigračima da nije da im ne želim dati bombone, nego mi trebaju i mogu me spasit u određenim trenucima i naravno kažem im da mi ih pričuvaju od sudaca.

Primjer 2

Putovanja i letovi avionom. Vraćali smo se s turnira avionom i imali smo presjedanje u nekom europskom gradu. Ja, pametnjaković opet misleći da će sve biti u redu, stavim noćni inzulin (tada Levemir) u kofer koji tek kupim po povratku u Zagreb jer naravno neće mi trebati tijekom dana dok putujemo. Let je kasnio i nismo stigli na avion u predviđeno vrijeme, što je također bio zadnji let za Zagreb toga dana, pa smo morali prenoćiti u hotelu pored aerodroma. Šećer je bio dosta povišen idući dan i morao sam se igrati s Novorapidom kako bih iskontrolirao razinu GUK-a.

Rješenje

Ponesite sve što je potrebno za regulaciju dijabetesa sa sobom, posebno kod dužih putovanja i boravaka u inozemstvu. Ponesite kao da ćete ostati duplo od planiranog – inzulini koje koristite, dodatne ampule, trakice, igle, mjerač, bomboni, senzori…

Ako vas zbog toga netko smatra manje vrijednim i sposobnim, to nije vaš problem, već njihov. Trudite se dokazati, tražite priliku da vide da ste odgovorni i sposobni, ne odustajte od željenih snova i ciljeva. Naravno s bombonima u džepu. :)

Primjer 3

Dolaskom u novu sredinu, novi klub, nova škola/fakultet, novo radno mjesto ili neka do sada nepoznata okolina, mislio sam da ne trebam i da nije bas najbolje spomenuti da imam dijabetes jer tko zna kako će me ljudi doživjeti i prihvatiti i u kojoj mjeri će me gledati sposobnim za obavljanje nekih zadaća, poslova ili funkcija. Sve dok mi nije trebala liječnička pomoć zbog jedne hipoglikemije pa su svi saznali o čemu se radi na način na koji nisu trebali saznati. Umjesto da mi pomognu s nekim oblikom šećera, poznavajući moju situaciju i spriječe razvoj hipoglikemije, mislili su da sam konzumirao neki oblik droge.

Rješenje

Recite svima, slobodno i otvoreno, da imate dijabetes i kako vam mogu pomoći u određenim situacijama. Ako vas zbog toga netko smatra manje vrijednim i sposobnim, to nije vaš problem, već njihov. Trudite se dokazati, tražite priliku da vide da ste odgovorni i sposobni, ne odustajte od željenih snova i ciljeva. Naravno s bombonima u džepu. :)

Primjer i rješenje 4

Prehrana. Moram naglasiti da sve što se tiče ovog primjera vrijedi samo za mene. Jedem sve što želim, sve što mi odgovara i sve što volim u umjerenim količinama. Npr. iza svakog obroka volim pojesti nešto slatko, kako bi mi obrok završi desertom, a to je najčešće čokolada i to najviše dvije kockice i onda mi ta čokolada traje pet, šest dana. Kada su rođendani, vjenčanja ili neka slična druženja dopustim si malo više s češćim mjerenjima GUK-a i ako treba više puta dajem inzulin kako bih sve održao u zadanim granicama. Obroci (tjestenina, riža, krumpir, meso, riba, puno povrća…) su mi količinski jednaki svaki dan i hrana je slična u približno isto vrijeme pa mi tim načinom prehrane HBA1c najčešće u intervalu 6.0 – 6.8 mmol/l. Ponekad me šećer naljuti pa se svađam s njim kao s čovjekom što mi pomogne držati disciplinu i kontinuitet što znači umjesto 3-4 pikanja u danu dođem do brojke 5-6 što je jedino moja krivica i odgovornost, a ne šećera jer sam ja taj koji odlučujem što ću i koliko pojest. Za svaku donesenu odluku postoji određena posljedica.

WP-Backgrounds by InoPlugs Web Design and Juwelier Schönmann