Povijest mog dijabetesa

Piše Nives Rogulja

Period najljepšeg doba moje mladosti, 1981. godine, ispunjenog veselim druženjima, prijateljstvima i ljubavima, počeli su narušavati čudni neobični simptomi o kojima ništa nisam znala. Ekstremna žeđ je izazivala izuzetno česta i obilna mokrenja, a poseban apetit zbog kojeg sam i noću ustajala da bih nešto pojela nije spriječio mršavljenje na kojem su mi beskrajno zavidjele poznanice koje su željele ući u preuske traperice poput mene. Obuzimao me pretjerani umor, a spavala sam i po 12 sati dnevno.

Odmah mi je uvedena terapija inzulinom i počela je edukacija koja se znatno razlikovala od ove koju danas mogu dobiti novootkrivene osobe s dijabetesom.

Moji brižni roditelji su primjetili da definitivno nešto nije u redu i inzistirali da odem na liječnički pregled. Pri prvoj provjeri krvne slike ustanovljena mi je vrijednost glukoze iznad 20 mmol/l. Liječnici su se čudili da uopće hodam. Odmah su me uputili u Centar za dijabetes u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici. Sjećam se samo tamnih podrumskih hodnika i prepunih čekaonica u kojima se nisam najbolje snalazila, zbunjena svim promjenama u dotad skladnom, mirnom životu.

Uvedena mi je terapija inzulinom i počela je edukacija koja se znatno razlikovala od ove koju danas mogu dobiti novootkrivene osobe s dijabetesom. Interneta nije bilo, a pisane informacije o dijabetesu su bile sadržaj jedne jedine knjige za oboljele dostupne na tržištu. Zdravstveno osoblje se iznimno trudilo da nam prilikom pregleda proširi skromno znanje o našoj bolesti.

Humani inzulin tada još nije postojao, a tzv. „svinjski“ je u mom tijelu izazivao burne alergijske reakcije. Iznimno oticanje cijelog tijela je i liječnicima dalo na znanje da tako dalje ne možemo. Njihovom susretljivošću su moji roditelji dobili informacije da se u pojedinim europskim državama već pojavio humani inzulin i krenuli su na put kako bi mi ga osigurali. Terapija se sastojala isključivo od dvije doze dnevno, a „gemišt“ sam radila navlačeći bistri i mutni inzulin iz staklenih bočica u šprice koje su završavale debelim iglama čije ubadanje u tijelo nije bilo ugodno. Opet su moji roditelji dali sve od sebe kako bi putem prijatelja zaposlenih u inozemstvu nabavili što tanje igle i zaštitili me od te boli i rana. Neke sam dobivala čak iz Japana. Promjene doza inzulina u špricama su bile moguće samo po 4 jedinice, a moj organizam reagira i na 0.5 jedinica. Trebam li uopće opisivati učestalost hipo i hiperglikemija?!

Baš mi i nije bilo ugodno kada sam za vrijeme klasične drame u HNK morala iz elegantne torbice izvaditi sendvič, a sve oko mene je zamirišalo po parizeru!

Dvije doze inzulina dnevno su zahtijevale i uzimanje obroka u točno određeno vrijeme. Izbor dijetne hrane u trgovinama je bio minimalan. Kao jedan primjer mogu opisati da mi baš nije bilo ugodno kada sam za vrijeme klasične drame u HNK morala iz elegantne torbice izvaditi sendvič, a sve oko mene je zamirišalo po parizeru!

1987. godine sam saznala da počinje rad nove Klinike „Vuk Vrhovac“ i to mi je pružilo dozu optimizma. Jedini način provjere i pokušavanja regulacije šećera bio je čest boravak po desetak i više dana na odjelu Klinike. Kako se tempo života tamo bitno razlikovao od onoga kada bih izašla u stvarni svijet, šećeri su poprilično ludovali. Nakon nešto vremena uhodavanja novog laboratorija prešli smo na provjeru tzv. „GUK profilima“. U laboratoriju bih dobila male plastične bočice s poklopcem, a kod kuće sam kroz 24 sata svaka 2 sata (budeći se i noću!) vadila krv iz prsta i cijedila ju u te bočice. Drugi dan bi svih 12 primjeraka nosila u laboratorij, a diabetolog mi je prema rezultatima određivao doze inzulina koje sam morala primjenjivati do slijedeće kontrole.

Nekoliko entuzijasta je došlo na ideju da bi nam češća i organizirana druženja mogla znatno koristiti u liječenju pa je osnovano Zagrebačko Dijabetičko Društvo (ZDD).

Proširena i podmlađena ekipa zdravstvenog osoblja u „Vuku“ je počela sve više raditi na edukaciji i širenju novih informacija o dijabetesu dobivenih iz cijelog svijeta, a mi „dijabetičari“ smo se često slučajno sretali na odjelu i ambulantama te razmjenjivali osobna iskustva. Sve smo više učili o neophodnoj dijetnoj prehrani i potrebnoj tjelesnoj aktivnosti. Nekoliko entuzijasta je došlo na ideju da bi nam češća i organizirana druženja mogla znatno koristiti u liječenju pa je osnovano Zagrebačko Dijabetičko Društvo (ZDD).

Novi napredak u regulaciji šećera se dogodio pojavom „trakica“ na koje smo stavljali kapljicu krvi, a one bi mijenjale boju ovisno o visini šećera koju smo uspoređivali s nijansama na kutijicama i njima pridjeljenim vrijednostima glukoze. Naravno, takve provjere je trebalo obavljati više puta dnevno, a cijena trakica nije baš bila pristupačna prosječnim građanima. Kao članovi ZDD-a smo se dugo vremena borili da nam bar određenu količinu financira HZZO i pokušavali dokazati kako će ih daleko više koštati bolničko liječenje oboljelih od dijabetesa s kroničnim komplikacijama od ulaganja u pomagala za bolju svakodnevnu regulaciju šećera.

Zatim su se pojavili novi, kvalitetniji i čišći inzulini pa sam često mijenjala vrstu terapije i prilagođavala doziranje.

Ne pamtim točan redoslijed, ali izuzetno velika promjena se dogodila pojavom aparatića za kontrolu šećera i PEN-ova za injiciranje inzulina. Borba za dobivanje dovoljnog broja trakica je i dalje trajala, jer je nova tehnologija uvijek imala visoku cijenu. Prelaskom na „intenzivnu“ terapiju PEN-om sam morala injicirati inzulin 5 puta dnevno, ali je to ipak bilo puno praktičnije od navlačenja inzulina iz ampula u šprice i injiciranja, posebno na javnim mjestima. Moram priznati da sam često osjećala dozu straha, posebno prilikom putovanja van zemlje, razmišljajući hoće li me netko svrstati u grupu narkomana i strpati iza rešetaka. Javnost nije ništa znala o dijabetesu. To mi je često dokazivala rečenica „Jadnice, pa ti ne smiješ jesti kolače!“, smatrajući to mojim najvećim problemom u životu.

 

Danas koristim inzulinsku pumpu i senzore za kontinuirano mjerenje šećera u međustaničnoj tekućini. O toj tehnologiji ste vjerojatno već svi informirani. Također inzulin vrlo brzog djelovanja pomaže da ne moram čekati nekada i više od sat vremena između injiciranja i uzimanja obroka. Vjerujem i u daljnji napredak tehnologije, koja bi mi još i više mogla pojednostaviti svakodnevicu.

Posjet „Vuku“ svakih nekoliko mjeseci je poput posjeta dragoj rodbini. Uvijek me razveseli osmijeh liječnika i sestara koje slučajno sretnem, a oni me brižno pitaju kako sam i je li mi regulacija šećera zadovoljavajuća.

Primarno se nastojim pridržavati načina prehrane preporučenog osobama s dijabetesom. Ne volim kada se to naziva „dijetom“, jer je to zapravo najzdravija prehrana prikladna za svakog čovjeka. Članovi moje obitelji su navikli na takvu prehranu i više im ne odgovara nekadašnji jelovnik pun ugljikohidrata i masnoća. Redovito odlazim na kontrole dijabetologa, oftalmologa i neurologa. Posjet „Vuku“ svakih nekoliko mjeseci je poput posjeta dragoj rodbini. Uvijek me razveseli osmijeh liječnika i sestara koje slučajno sretnem, a oni me brižno pitaju kako sam i je li mi regulacija šećera zadovoljavajuća.

Jednim od značajnijih problema smatram i to što dijabetes nije bolest vidljiva okolini pa zato oni neupućeni uopće nisu svjesni koliko napora ulažem da bih ostvarila iste ciljeve poput onih potpuno zdravih

Unatoč velikom trudu za postizanje što zdravijeg načina života i napretku tehnologije, probleme nisam mogla izbjeći. Školovanje mi je često bilo prekidano boravcima u bolnici, a poslovna karijera ipak nije mogla ići u smjeru koji sam željela. Jednim od značajnijih problema smatram i to što dijabetes nije bolest vidljiva okolini pa zato oni neupućeni uopće nisu svjesni koliko napora ulažem da bih ostvarila iste ciljeve poput onih potpuno zdravih, a beneficije nisam imala nikada nikakve.

Družeći se sa članovima u ZDD-a upoznala sam puno ljudi koji usprkos i većim problemima od mojih nisu odustali od borbe za što normalnijim životom. To su hrabri ljudi koji se nikada ne predaju, a veliki uzor mogu biti novooboljelima, kao i onima potpuno zdravima koji nisu svjesni koliko mogu uživati u životu.

WP-Backgrounds by InoPlugs Web Design and Juwelier Schönmann