Piše Mirna Brkušić

Čekaj, zar ima prednosti? Ne, šalim se, kao i sve u životu dijabetes ima i dobrih i loših strana. Samo što mi nije bilo do šale prije otprilike dva mjeseca kada su nam dijagnosticirali dijabetes tip 1 treći put u obitelji. Treća (ne)sreća! Kažem da su dijagnosticirali „nama“ jer tako to bude s ovom bolesti, zahvaća cijelu obitelj. Svi odjednom postanemo za nijansu više zabrinuti, za nijansu manje nonšalantni. Prije mjesec dana, moj mali braco je dobio dijabetes. Doduše, „mali braco“ ima već 17 godina, ali nikad nije pravo vrijeme za saznati da boluješ od bilo koje autoimune bolesti.

Puno mi je teže bilo prihvatiti činjenicu da mi brat ima šećer, nego kad sam se ja razboljela

Nakon oca, koji je od svoje 12. godine na inzulinu, i mene, s 5 godina staža, sad je i brat postao dio našeg slatkog društva. Sad je i njemu „glavna sporedna stvar“ u životu ova bolest, ali uz pravilnu kontrolu neće dopustiti da ga to definira. Očite prednosti toga što ti ¾ obitelji prolazi manje-više iste stvari kao i ti su: mogućnost oslonca, beskonačni izvor savjeta (koje je nekad najlakše ignorirati i učiniti po svom pa se kasnije opametiti) i dodatni osjećaj povezanosti povrh rodbinskih veza i ljubavi.  

Dodatni plusevi se nameću time što nam je terapija praktički ista pa se nikad ne može desiti da se ostane bez trakica, inzulina, senzora,… Najvažnija stvar, po meni, je razumijevanje i osjećaj da nisi sam u svemu tome. Netko tko iz prve ruke razumije što znači kad od hiper-a ne možeš ustat iz kreveta radi pospanosti ili kad se od hipoglikemije ne sjećaš što si rekao u proteklih 15 minuta. Plus ne mogu se naljutiti na tebe jer ste obitelj!

Što se tiče mana, osim što nam gušterača praktički služi za ukras, bolje bi možda bilo pitati mamu – kakav je osjećaj kad ti je cijela obitelj nervozna zbog hipoglikemije? I koliki je račun kad se ode u kupovinu nakon što poharamo frižider? Ako ćemo ozbiljno, najveća mana bi bila nošenje sa sažalijevanjem drugih ljudi. Drugih ljudi koji ne rade to iz zla, dapače. Neki to rade iz neznanja, neki su tako odgojeni, a neki misle da se to tako mora. I svim tim ljudima s veseljem pokažemo primjerom da nas dijabetes ni u čemu ne sprječava.

Međutim, puno mi je teže bilo prihvatiti činjenicu da mi brat ima šećer, nego kad sam se ja razboljela. Rekla bih da je to normalno, jer uvijek svojim najmilijima želimo lagodan život sa što manje prepreka. Dijabetes, pogotovo tip 1, je velika prepreka, ali nije nepremostiva. Bitno je znati da unatoč teškim situacijama, tip 1 dijabetes dolazi pod ruku, istovremeno nas čini psihički jačima, odgovornijima, organiziranijima i na kraju krajeva- slađima!