Intervju s Danijelom Nožinić, mag.med.techn. povodom obilježavanja Svjetskog dana dijabetesa 2020.

Tema ovogodišnjeg Svjetskog dana šećerne bolesti je „Medicinska sestra i dijabetes“. Međunarodna dijabetička federacija (IDF) ovom kampanjom želi podići svijest o ključnoj ulozi medicinskih sestara u pružanju skrbi osobama s dijabetesom.

U prvom smo djelu razgovarali s magistrom sestrinstva, Valentinom Debelić, koja je ujedno i osoba s dijabetesom tip 1. U današnjem se intervjuu osvrćemo na rad Danijele Nožinić, mag.med.techn. Danijela je dio tima pedijatrijskog odjela Kliničkog bolničkog centra Sestara Milosrdnica. O pozivu medicinske sestre, izazovima, emocijama, komunikaciji te tehnologiji kao alatu koji pacijentu poboljšava kvalitetu života, čitajte u narednim redcima.

ZDD: Biti medicinskom sestrom doista je plemenit poziv. Dio ste tima koji brine o djeci i adolescentima s dijabetesom. Ipak, riječ „brine“ čini nam se preopćenitom. Možete li nam ukratko opisati Vaše radno mjesto, odnosno kako izgleda radni dan na Odjelu za pedijatriju?

Danijela Nožinić: Biti medicinska sestra nije samo profesija, već uistinu vrlo specifičan i kompleksan poziv. Rad na pedijatriji u mnogočemu se razlikuje od rada s odraslim pacijentima. Djeca su vrlo osjetljiv i ranjiv dio populacije koji prolazi kroz različite faze svoga odrastanja i često im je potrebna pomoć i zaštita, a posebno kada se moraju suočiti i sa svojom kroničnom bolešću. Pedijatrijska medicinska sestra mora biti sposobna razumjeti djetetove potrebe i svakodnevno se iznova prilagođavati, ovisno o dobi djeteta. Naravno, uz dijete u našoj se „skrbi“ nalaze i roditelji koji su ravnopravni partneri u liječenju bolesti svoga djeteta. Radni dan započinje jutarnjim sastankom medicinskog tima nakon primopredaje službe na kojem zajedno dogovaramo plan rada za tekući dan, za svako dijete posebno, ovisno o njegovoj dijagnozi. Svakodnevno se obavljaju razne dijagnostičke pretrage, terapijski postupci, edukacija oboljele djece i njihovih roditelja.

Planiranje prehrane i individualno prilagođavanje jelovnika te provođenje tjelesne aktivnosti u suradnji s fizioterapeutom važan su dio skrbi za djecu oboljelu od šećerne bolesti. U dječjoj je populaciji vrlo izazovno postići dobru kontrolu bolesti. Tijekom odrastanja oni mijenjaju svoja mišljenja, stavove i želje, što ponekad nije u skladu s preporukama za liječenje šećerne bolesti. Od velike je važnosti postići dobru suradnju i zajedno pronaći najbolji način kako uskladiti njihovu bolest i potrebu da žive „normalno“. Upravo to čini svaki dan drugačijim, zanimljivim i neponovljivim.

ZDD: Smatrate li da se rad medicinske sestre, koja čini dio medicinskog tima, često umanjuje?

Danijela Nožinić: U našoj je struci neizmjerno važno da medicinski tim surađuje, isto razmišlja, i čini sve što je u određenom trenutku moguće za pacijente. Samo na ovaj način naša skrb može biti kvalitetna, a naši pacijenti zadovoljni. Medicinske sestre jesu dio tima, no smatram da sposobnosti i svestranost medicinskih sestara nisu dovoljno prepoznati i prihvaćeni u svakodnevnom radu. U Republici Hrvatskoj veliki je broj visokoobrazovanih medicinskih sestara koje mogu i znaju puno više od onoga što danas rade. Nažalost, naše kompetencije iz mnogo razloga još uvijek nisu usklađene u postojećim zakonskim okvirima, tako da naš potencijal nije iskorišten u svrhu poboljšanja kvalitete skrbi za pacijente.

ZDD: Rad u bolnici znači i rad u noćnim smjenama. Bude li ponekad iscrpljujući takav tempo?

Danijela Nožinić: Rad u smjenama općenito, a posebno rad u noćnim smjenama uvijek je iscrpljujući. U prvom redu, noćne smjene nisu „prirodne“ našem organizmu jer je noć predviđena za odmor. I u dnevnim i u noćnim smjenama mi moramo funkcionirati jednako kvalitetno te pravilno i pravodobno reagirati u svim situacijama imajući uvijek na umu da svojim postupcima ne naštetimo pacijentima. Svakako da se rad u smjenama odražava i na naš privatni život, no s vremenom svi mi, na lakši ili teži način, naučimo kako ipak živjeti u skladu s dinamikom našeg posla.

ZDD: Dijabetes je cjeloživotno učenje, kako za oboljelog i njegovu obitelj, tako i za Vas kao stručnu osobu s područja medicine. Nakon što su senzori za inzulinske pumpe MiniMed došli na listu pomagala u travnju 2020. i češće se koriste, predstavljaju li nove tehnologije izazov za Vas?

Danijela Nožinić: U svakodnevnom radu, posebno u današnja vremena, moramo biti u toku sa svim novim tehnologijama. Važno je da kontinuiramo pratimo sva tehnološka dostignuća u području skrbi kojom se bavimo te da se i kontinuirano educiramo kako bismo mogli educirati i naše pacijente. Senzori predstavljaju veliko dostignuće i veliku pomoć u kontroli i liječenju šećerne bolesti, ako razumijemo kako senzori rade i pravilno koristimo sve informacije koje nam pružaju. Činjenica je da su nam senzori omogućili i olakšali kontinuirano praćenje promjena u kretanjima glukoze te njihovim korištenjem možemo brže i točnije predvidjeti određene neželjene situacije i pravodobno reagirati.

ZDD: Danas, prilikom postavljanja dijagnoze dijabetesa tip 1, pacijenti u većini slučajeva odmah započinju s korištenjem dostupnih nam tehnologija. Mnogi od njih izražavaju želju za korištenjem inzulinske pumpe. Budući da radite na pedijatriji, postoji li dobna granica od kada dijete smije koristiti ovu vrstu tehnologije?

Danijela Nožinić: Kao što sam već rekla, danas živimo u svijetu tehnologije i vrlo često naši roditelji odmah žele inzulinsku pumpu jer imaju informacije kako je upravo ona najveće dostignuće u liječenju šećerne bolesti. MiniMed Veo i MiniMed 640G su inzulinske pumpe koje koristimo na našem odjelu. Bez obzira na dob, svako dijete sa šećernom bolešću tip 1 može koristiti i jednu i drugu inzulinsku pumpu. Naravno da uvijek treba uzeti u obzir sposobnosti i mogućnosti djeteta i roditelja da razumiju način rada inzulinske pumpe i da je znaju pravilno koristiti. No, otežavajuća okolnost je činjenica da broj djece premašuje broj dostupnih inzulinskih pumpi. MiniMed Veo i MiniMed 640G sa pripadajućim senzorima djeci na više načina dokazano povećavaju kvalitetu života. Dijete s inzulinskom pumpom može svojim trenutnim obavezama i željama prilagođavati količinu hrane, kao i vrijeme uzimanja obroka. Ono može kvalitetnije planirati tjelesnu aktivnost, izlaske, odmor i sve ono što je mladima važno.

Inzulinska pumpa olakšava i kontrolu glikemija za vrijeme akutne bolesti, poput povišene temperature, raznih respiratornih, gastrointestinalnih, zaraznih oboljenja koja su česta u dječjoj dobi.

ZDD: Koja su Vaša iskustva s pacijentima koji koriste SAP tehnologiju, npr. inzulinska pumpa MiniMed 640G s pripadajućim senzorom?

Danijela Nožinić: Iskustva djece koja koriste SAP tehnologiju i njihovih roditelja su odlična. Ovakav pristup i način liječenja trebao bi biti standard za liječenje svakog djeteta oboljelog od šećerne bolesti tip 1, pogotovo kada se radi o malom djetetu. SAP tehnologija povećava zaštitu djece od hipoglikemija, a znamo da upravo one predstavljaju rizik za nastanak oštećenja mozga. Roditelji su posebno zadovoljni jer MiniMed 640G sa senzorom štiti njihovo dijete od neželjenih komplikacija, a u isto vrijeme kod djece je vidljiva bolja metabolička kontrola bolesti, odnosno češće i lakše postižu ciljne vrijednosti glukoze.

ZDD: Titula koju ste stekli svojim obrazovanjem je od iznimne važnosti, međutim, koliko važnom biste ocijenili komunikaciju kao alat dobrog i kontinuiranog odnosa s roditeljima i djecom na Vašem odjelu.

Danijela Nožinić: Komunikacija je apsolutni prioritet u radu medicinskih sestara. Smatram da dobra, otvorena i kvalitetna komunikacija predstavlja temelj na kojem gradimo povjerenje, suradnju i timski rad s našim pacijentima i njihovim roditeljima. Kada se radi o pedijatrijskoj populaciji, komunikacija se mijenja i prilagođava ovisno o dobi djeteta te fazi razvoja u kojoj se dijete nalazi, njegovim kognitivnim sposobnostima i načinu komuniciranja.

ZDD: 2020. godina uistinu je godina koju ćemo svi pamtiti. Je li se na Odjelu pedijatrije KBCSM povećao broj novootkrivene djece s dijabetesom u odnosu na 2019. godinu?

Danijela Nožinić: U svakom pogledu ova je godina posebna i mislim da ćemo 2020. pamtiti jako dugo, pogotovo mi, zdravstveni djelatnici. U odnosu na prošlu godinu vidljiv je blagi porast novootkrivene djece sa šećernom bolešću tip 1, međutim, primjećujemo kontinuirani dolazak novih pacijenata. Prethodnih godina povremeno smo imali periodične pauze, odnosno razdoblja bez novih slučajeva. No, ove godine od proljeća takvog razdoblja još nije bilo. S obzirom na trenutnu epidemiološku situaciju, specifična je i skrb za novooboljelo dijete vezano uz edukaciju roditelja. No, uz dobru organizaciju, timski rad i dobru suradnju roditelja uspjeli smo pronaći način da skrb i dalje bude zadovoljavajuća i kvalitetna.

ZDD: Prema Vašem iskustvu, pomažu li sustavi za praćenje dijabetesa na daljinu, poput CareLink-a, u trenutnoj situaciji kada su otežane posjete dijabetolozima?

Danijela Nožinić: CareLink svakako predstavlja veliku pomoć u trenutnoj situaciji. Uz pomoć CareLinka i dalje je moguća redovita kontrola bolesti uzimajući u obzir sve današnje prepreke i zabrane kada je riječ o zdravstvenom sustavu. Vremena u kojima živimo izazivaju strah i tjeskobu kod velikog broja pacijenata jer često misle kako su prepušteni sami sebi i da neće moći do svog medicinskog tima kada im to zatreba. Djeca i roditelji su svakako i zadovoljniji i opušteniji jer, bez obzira na sve, uz CareLink imaju kontakt sa svojim dijabetologom.

ZDD: Kažu da u pojedinim strukama zaposlena osoba mora biti isključivo profesionalna. Ipak, živa smo bića s emocijama. Radite na takvom odjelu gdje je, vjerujemo, uistinu teško ne biti empatičan. Kako proživljavate kada na odjel dođe mala beba kojoj je postavljena dijagnoza šećerne bolesti ili pak dijete u ketoacidozi?

Danijela Nožinić: Na odjelu u svim situacijama, i moje kolegice i ja, uvijek moramo zadržati profesionalnost. Na početku rada s pacijentima teško je suzdržati emocije, no s vremenom i iskustvom svatko od nas nauči kako se s time nositi. To apsolutno ne znači da emocije ne postoje, one su uvijek prisutne. no u kritičnim situacijama gdje treba hitno reagirati, medicinska sestra ne može i ne smije biti vođena emocijama. Svako bolesno dijete, svaka postavljena dijagnoza u dječjoj dobi i svaka neutješna obitelj ostavi trag na svakoj od nas. Kada skrbite za dijete sa šećernom bolešću, vrlo često postajete i dio obitelji, rastete i mijenjate se zajedno s tom obitelji, tješite ih kada je teško, smijete se s njima, proživljavate pubertete i adolescentske krize. Sve je to dio našeg posla i moramo uvijek biti tu za naše pacijente bez obzira osjećamo li se toga dana dobro ili loše.

ZDD: Što je najljepše u vašem zanimanju, a što najteže?

Danijela Nožinić: Najljepše je biti medicinska sestra. Rad s djecom uistinu je zanimljiv, mijenjamo se kontinuirano i rastemo s njima, svaki dan naučimo nešto novo i apsolutno nema mjesta za monotoniju. Najteži su neuspjesi. Činjenica da se godinama trudite, znate da radite najbolje što znate i možete, a ipak nije bilo dovoljno. Na sreću, takvih primjera je malo, a oni su uvijek poticaj da učimo dalje i pokušamo još bolje.