Život s dijabetesom kroz oči starije sestre

Život s dijabetesom kroz oči starije sestre

Piše Ivana Han

Vrlo često se čuje kako je dijabetes bolest koja pogađa cijelu obitelj. Svi koji su oboljeli ili imaju člana obitelji s dijabetesom znaju da je to tako. Mi ga ne volimo zvati bolešću, nego stanjem, ali istina je da nije tako lagano živjeti s dijabetesom, barem ako govorimo o tipu 1. On zna biti kompliciran i izazovan i da bi se postigli dobri rezultati važno je imati tim, dobru potporu od strane svih članova obitelji.

Ana je dobila dijagnozu dijabetesa sa 14 godina, 14.11. na sam Dan dijabetesa. Ja sam tada imala 15. Ona i ja smo uvijek bile povezane. Mala razlika u godinama je od nas učinila i sestre i velike prijateljice. Ana je također bila uvijek zdravo dijete u obitelji – od onih tipičnih tegoba u zimskim danima, do bilo kakvih sitnih boljki poput boli u trbuhu, nitko se do tada nije mogao sjetiti kad je njoj bilo išta.

Ali te godine, od ljeta, koliko ja barem pamtim, počela je jako mršaviti, piti ogromne količine tekućine i noću je stalno išla na wc. Mnogo toga se pripisivalo dobi kada valjda pubertet čini svoje. Jednog jesenskog dana roditelji su ju odveli na vađenje krvi i vrijednost šećera je bila poprilično visoka.  Doktorica je rekla da iduće jutro odu u bolnicu kako bi napravili detaljniju obradu, ali riječ dijabetes nitko nije spominjao. Roditelji su tada u glavi imali sliku „dijabetičara“ kao starije osobe. Ja sam u to vrijeme iz biologije ipak učila i nešto malo drugačije i to mi je tada prošlo kroz glavu.

Idući dan otišli su u bolnicu i vadili krv. Ana je pojela svoju zadnju pirošku dok je čekala rezultate i ubrzo su ih zvali jer je šećer bio nemjerljivo visok. To je bio ogroman šok roditeljima. Bio je velik šok i meni, ali vidjevši mamu izgubljenu, kako ju nikada nisam vidjela do tada, pokušavala sam sve racionalizirati. Doista sam negdje u glavi imala uvjerenje – pa dobro, to sad moramo prihvatiti i samo mora redovito davati inzulin, paziti na izbor namirnica i imat će vrijednosti kao što imamo i svi mi ostali bez dijabetesa.

Vrlo brzo sam vidjela da to baš nije tako i da ima toliko puno faktora koji utječu na razinu šećera u krvi. Nedugo nakon dijagnoze dijabetesa, stigla je i dijagnoza celijakije. Znam da to nije slučaj s kojim se svi susreću, ali mislim da je važno reći da nije neuobičajeno da dijabetes uz sebe vuče još autoimunih bolesti. Ova nova dijagnoza je bila dodatni šok, dodatno spuštanje na zemlju i ponovno pokušavanje hvatanja konaca i uspostavljanja neke kontrole. Kod kuće se svaki komadić hrane vagao na grame. Strogo su se slušale upute o masnoći i kad se danas toga sjetim, samo se nasmijem jer, zbilja, što bih drugo. Danas Anin organizam najljepše funkcionira kada je baš na zdravoj hrani, bogatoj prirodnim, zdravim masnoćama. Mi smo tada imali svu domaću hranu naše bake sa sela, na takvoj prehrani smo i odrasli, a baki je bilo neshvatljivo da njena unuka više ne smije jaja jesti u onoj količini koju bi ona željela.

Bilo mi je najteže sama sa sobom balansirati između potrebe za velikom zaštitom, za time da pričamo o svakom aspektu dijabetesa i stava „ma nije to ništa, sve je ok“. Željela sam biti tu za Anu kada osjeti potrebu povjeriti mi se da joj je svega dosta ili da je sada baš super, što god joj padne na pamet.

 

Uz svo to silno vaganje hrane, davanje inzulina, tjelesnu aktivnost, pa nejelo i još davanja inzulina su Anini šećeri konstantno bili ogromni. Iz moje perspektive, to je bilo izluđujuće. Nikome nije bilo lako. Jedan dan je bio ok, a drugi, uz sve iste aktivnosti i radnje, potpuna suprotnost.  Glavnu ulogu u pripremanju hrane imali su roditelji i oni su skroz bili u tim brojkama. Uz njih, veliku ulogu imala je i sama Ana koja je od početka, od bolnice, bila izrazito samostalna u svojoj skrbi o dijabetesu. Ja sam u tom dijelu bila promatrač i nisam osjećala da bi tu moja uključenost bila korisna. Tada se dan sastojao od puno mozganja, računanja, mijenjanja doza inzulina pa mijenjanja samog inzulina…

Zato sam svoju ulogu više našla u emocionalnom području. Bilo mi je najteže sama sa sobom balansirati između potrebe za velikom zaštitom, za time da pričamo o svakom aspektu dijabetesa i stava  „ma nije to ništa, sve je ok“. Željela sam biti tu za Anu kada osjeti potrebu povjeriti mi se da joj je svega dosta ili da je sada baš super, što god joj padne na pamet. Nije joj bilo lako nositi taj novi teret i uz njega ići u školu, upisati srednju, uklopiti se u novo društvo, ali ona je to sve činila, bolje od svih nas ostalih u obitelji. Drugačiji je dan mlade cure s dijabetesom, osobito kada je on kompliciran s još nekim stanjima kao što je to kod nje bila celijakija. Nije mogla ostajati na kavi poslije škole kao ostatak društva jer je obrok bio u točno određeno vrijeme, a ako bi vikendom izašla van, šećeri bi cijeli tjedan bili izvan svake kontrole.

Promatrala sam svoju mlađu sestru tada koja je, usput budi rečeno uvijek bila zvrk, preko noći postala odgovorna. Fascinirala me i više sam ja od nje učila, veću sam smirenost ja dobivala kroz nju, nego što je ona mogla od mene. Ana je sve prihvatila te je njezino vladanje i njezina staloženost ulijevala povjerenje i polako privikla cijelu obitelj na naše nove suputnike. Naučila me posebno to da budem obzirna prema svima i ne sudim na prvu baš nikoga jer nikada ne znaš koji teret netko nosi samim pogledom na drugu osobu. Kada pogledate Anu, i sada i tada u teenagerskoj dobi, ne biste po njoj mogli vidjeti s kojim se odgovornostima mora nositi.

Ana im je dala primjer da se može i da je ok. Možda je to danas drugačije, ali tada, koliko god to nije bio davno, ipak je osviještenost bila manja, a povezanost putem interneta gotovo nikakva i trebalo je hrabrih pojedinaca da, u naoko običnim stvarima, utru put

Jako dobro pamtim jedan susret na kojem sam sudjelovala, u društvu oboljelih od celijakije. Bili su roditelji oboljele djece i Ana, kao jedina od mladih da ispriča svoju priču o putovanju na kojem je bila.  Roditelji su bili šokirani i fascinirani istovremeno. Koliko god željeli svojoj djeci sve, kao da nisu bolesni, bili su u užasnom strahu pustiti ih na neko putovanje duže od poludnevnog školskog izleta. Ana im je dala primjer da se može i da je ok. Možda je to danas drugačije, ali tada, koliko god to nije bio davno, ipak je osviještenost bila manja, a povezanost putem interneta gotovo nikakva i trebalo je hrabrih pojedinaca da, u naoko običnim stvarima, utru put. Zato je moj najprisutniji osjećaj vezan za Anu i njezin dijabetes i celijakiju bio i dalje jest – ponos.

S vremenom je napredak tehnologije omogućio još bolju i lakšu kontrolu dijabetesa

Putovala je, trčala je jer je to željela, isprobavala je nove načine skrbi o svom dijabetesu s kojima se upoznala na kongresima i koji su se na prvu i meni činili u najmanju ruku malo previše – tu mislim na LC način prehrane. Znam da i danas nekima ta tema baš ne sjeda, ali isprobati nešto novo i u tom području, nakon pomnih istraživanja naravno, je izlaženje iz svoje zone komfora što je velika i teška stvar. S vremenom je napredak tehnologije omogućio još bolju i lakšu kontrolu dijabetesa. Bilo je tu i teških trenutaka i suza.  Jako je teško kada jednostavno ne ide, uz sav trud. Jako je teško imati običnu virozu, ne daj Bože crijevnu/želučanu. Velika je stvar obrisati suze i krenuti ponovno, svaki dan.

Dijabetes je meni i svima nama postao jedan stil života, ali kada ga živiš, a žive ga svi članovi obitelji, znaš da nije tako jednostavno. Moj trenutni najveći strah vezano za Anu i dijabetes je dijabetička koma ili ketoacidoza. Bogu hvala, s nijednim se nismo nikada susreli, ali o tome puno slušam u zadnje vrijeme. Nije to nešto s čime stalno razbijam glavu, no često mi padne na pamet i ne sviđa mi se ideja samačkog života. To je opet dio gdje nije moje mjesto i gdje je potrebna samokontrola. Mene umiruje ponovno – Ana. Njezina pozitiva preslikava se i na moj život.

Na pitanje jednog prijatelja koju bi bolest, da može birati, izabrala da nema (i svi smo, k’o iz topa ispalili „dijabetes“),  njezin odgovor je bio – ništa. To sam ja i to me je oblikovalo i donijelo mi toliko dobrog i pozitivnog u životu; prijatelje, stvari, događaje koje inače vjerojatno nikada ne bih iskusila. Nema što bi bilo kad bi bilo, prihvaćam sve!

WP-Backgrounds by InoPlugs Web Design and Juwelier Schönmann