Dijabetes kroz oči desetogodišnjaka

Piše Patricio Kiš

Zovem se Patricio imam 10 godina i osoba sam s dijabetesom već 4 godine! Kad je dijabetes ušao u moj život, strusio je život i mojoj mami i mom tati! Sjećam se tog dana kad sam završio u bolnici tata je plakao, a znadete da tate ne plaču. Ja sam sutradan već bio puno bolje. Danima prije slabo sam jeo, puno pio i puno išao na wc. Sutradan sam bio gladan kao vuk! Mogao sam pojesti i doktoricu i sestru! Mama se te dane doslovno preselila u bolnicu, tata je dolazio poslije posla. Znam da im je bio smak svijeta! Prva godina je bila baš svima teška; meni i njima. Svaki dan su čitali, učili, tražili način da mi pomognu! Mama je primila poziv Zagrebačkog dijabetičkog društva da idemo na kamp koji će nam svima pomoći! Tata je bio skeptičan, ali mama je rekla: “Idemo!” To nam je značilo puno! Vidio sam puno djece s dijabetesom, roditelji su međusobno razgovarali, pomagali si i tada sam napokon vidio svoje da se opet smiju i da su opet oni stari! Ja sam se družio, upoznao neke nove prijatelje. Kada samo se vratili nazad bilo nam je lakše jer smo se svi opustili i tada je sve nekako sjelo na svoje mjesto.

Nažalost, nisam djedu rekao da mi je loše. Zapravo tog se djela i ne sjećam i pao sam u šećernu komu. Iskreno, ničega se ne sjećam, osim kad sam se probudio u bolnici a mama je sjedila uplakana pored mene i molila Boga! Tata je hodao po sobi u suzama. Vidite, i jaki ljudi plaču. Oboje su se nasmijali kad sam rekao da sam gladan! Slomio sam nos prilikom pada i natukao zube, ali sam shvatio da moram paziti na sebe! Da nitko ne zna kako je meni nego ja sam.

Moj Libre je uz mene. Svakih 3 sekunde mogu provjeriti šećer što je odlično. Tada nisam pazio i dogodilo se to što se dogodilo, ali znam da smo svi skupa iz toga izašli jači. Mama je bila noćima budna pored moga kreveta. To i danas oboje rade. Misle da ih ne čujem, ali to su roditelji! Znam da bi moji roditelji dali sve na svijetu da mogu naći lijek za dijabetes, ali meni ništa ne fali. Treniram nogomet treneri me vole i jedan i drugi, a prijatelji paze na mene! Imam hrpu prijatelja kojima je stalo do mene pa su čak naučili što mi je raditi kad je šećer visok, a što kad je nizak! Ispočetka su se mučili što smijem jesti, a sada sve znaju!

Išao sam u školu u prirodu sam bez mame. Ona je posijedila i ostarila tih 5 dana, a meni je bilo super! Jakov i Krešo su me budili po noći ako ne bih reagirao na alarm. Učiteljica je bila soba preko puta moje. Svi su brinuli o meni. Lijepo je znati da imaš takve prijatelje :)! Dijabetes je tu, putujemo svaki dan. Ima nekad brda i dolina jer, eto, dogodi se da pojedem nešto. Onda moji polude pa se ja uozbiljim i sve bude opet dobro!

Želio bih reći svima koji su tek dobili dijabetes da život nije stao, samo smo mi malo slađi. Ne srami se dati inzulin ako moraš, jedi ako moraš! Tih 20 sekundi nas može spasti!

Volim svoj život. Živim ga punim plućima i ništa mi ne fali! Zahvalan sam svojim roditeljima, baki, djedovima, tetama, kumovima i svima koji brinu o meni! Ja i dalje imam djetinjstvo kao i drugi, pa čak curu imam. Najvažnije od svega mi je da ja i dalje mogu na nogomet i da je nogomet dio mene! Igrao sam i za DiaEuro male i dao gol. Jedva čekam da me ponovo zovu jer to je iskustvo koje nam treba. Na jednom mjestu vidjeti toliko slatkih ljudi je nevjerojatno!

Želio bih reći svima koji su tek dobili dijabetes da život nije stao, samo smo mi malo slađi. Ne srami se dati inzulin ako moraš, jedi ako moraš! Tih 20 sekundi nas može spasti! Ja sam Patricio, tek mi je 10 godina i imam dijabetes!