Piše Ines Jakopanec s „diaprijateljima“

U vrijeme kada smo prisiljeni biti doma i ne smijemo izlaziti iz kuće, ostaje nam puno vremena kojeg treba nekako ispuniti. Neki od nas rade od doma, nekima se biznis zatvorio, dok neki i dalje rade, možda čak i više nego prije, no jedno je sigurno – puno više vremena provodimo doma. Što raditi u slobodno vrijeme? Netko to iskorištava tako da binge-a serije na Netflix-u, netko vježba, netko brusi svoje kulinarske vještine, netko slaže puzzle, a netko je odlučio pročitati knjigu koju već godinama drži na polici i nikako da pronađe vremena za nju. Sve su to načini na koje možete ispuniti svoje vrijeme u doba korone, no uz sve to, mi slatkiši, se možemo napokon posvetiti našem vjernom suputniku.

Upitala sam nekoliko osoba s dijabetesom tipa 1 isto pitanje: „Kako je tvoj dijabetes u doba korone? Jesu li šećeri bolji? Kako uopće provodiš vrijeme u izolaciji?“

Dobila sam nekoliko različitih odgovora koje sam onda odlučila podijeliti sa svima vama. Tako vam donosim seriju odgovora koju smo odlučili nazvati „Dijabetes u doba korone“.

Prvo vam nosim svoje iskustvo.

Ines Jakopanec, studentica s t1d

Meni su se dani veoma promijenili, najviše zbog puno aktivnosti koje sam primorana prestati raditi. Inače sam u tjedan dana znala preći preko 80 km biciklom samo vozeći od doma do faxa, na druženja, na trening itd. Inače sam dosta aktivna osoba i ovo je bio veliki šok za mene. Na početku sam to vrijeme pokušala riješiti svakodnevnim odlaskom na nasip jer je i moj pas imao potrebe za poduže šetnje. No to nije bilo dovoljno. Imam sreće da sam nekoliko tjedana prije „lockdowna“ počela trenirati kardio treninge s najboljom trenericom koja je svoje treninge odlučila nastaviti online. Osim što mi gledamo nju, ona gleda nas, bodri i ispravlja. U suradnji s ukućanima, garažu sam pretvorila u teretanu i igre mogu početi. Svaki dan odradim trening od sat – sat i pol i to je ono što mi u najkraćem vremenu najbolje regulira liniju za sljedećih 20-ak sati. Osim što je na početku šećer bio totalna ludnica, uspjela sam ga dovesti u normalu i bolje se posvetiti upravo onome što utječe na njega.

Ono što se nije promijenilo, je moje sjedenje za kompom koje sam prakticirala i prije korone. Uzrok tomu je pisanje diplomskog rada koji se nadam da ću uspješno završiti do srpnja. U pisanju mi zapravo jako pomaže ova karantena jer sve distrakcije koje sam imala, poput volontiranja u sportskom klubu na europskim projektima, u ZDD-u i ostale aktivnosti su zastale.

Sva sreća da sam upravo proslavila 15 godina života s dijabetesom, a uskoro me očekuje i rođendan, ali uvijek postoje društvene mreže koje nas spajaju s onima koje želimo vidjeti i čuti – preko video calla. Zato, miš u ruke, pamet u glavu, odraditi trening za bolju krivulju na Libre-u i jednostavno čekati da ovo što mirnijim tokom prođe. Uživajte u danima koje imate prilike provoditi sa svojim najbližima i čuvajte se doma. Sretni šećeri!

Ines Avgustinović, poduzetnica s t1d

Moram priznati da mi se raspoloženje mijenja sto puta u danu… Nezadovoljna sam cijelom organizacijom oko toga “Ostani doma”. Naime baš sam sretnica kojoj je nakon godina čekanja napokon postavljena inzulinska pumpa, ali su isto tako sljedeći radni dan zabranili sva kretanja i odlaske doktoru. Ta dugo očekivana promjena terapije se dogodila baš u nezgodan trenutak kad ne možemo do svojih dijabetologa pa sve kontrole odrađujemo telefonski, što nije jednostavno kada se još upoznaješ s novom terapijom. Tako da se većinu dana vrtim oko visokih šećera i prilagođavanju doza.

Onda se javi sreća jer živim u blizini nasipa gdje inače trčim, a s obzirom na otkazanu utrku koju sam čekala godinu dana i redovito trenirala – odvažila sam se istrčati ju sama. Utrka se trebala održati na moj 27. „diarođendan“ i moram priznati da mi je to bio najbolji dan. Napokon šećeri malo niži pa sam se uspjela i najesti ??. Ponos koji osjećam jer sam to uspjela istrčati sama je zamjena za medalju oko vrata.

Nevjerojatno je da sam prije ove situacije radila dva posla, sad nemam ni jedan i napokon imam vremena posvetiti se svom sinu i sebi. Tako da smo kuhinju pretvorili u učionicu i likovnu radionicu. I kad je likovni u pitanju stvarno uživamo i super se zabavljamo. Zato ćemo vam svima čestitati Uskrs jednom zadaćom.

Mirna Brkušić, ljekarnica s t1d

Kao da briga o vlastitom dijabetesu nije dovoljno stresna sama po sebi, ovih dana se svi nalazimo u situaciji koja se donedavno činila nevjerojatna – skoro  totalni lock-down i karantena zbog tog jednog malog virusa koji uzrokuje COVID-19. Povrh svega toga, potres koji je nedavno pogodio Zagreb također je i prodrmao moj dnevni graf na Libre senzoru. Obzirom da radim u ljekarničkom timu, jedan tjedan provodim u „izolaciji“, a drugi tjedan sam na poslu. Ne znam koji bih izabrala kao teži što se tiče regulacije šećera, zato što dinamičan i naporan rad u ljekarni po 9-10 h na dan donosi veći rizik hipoglikemije, dok boravak u kući skoro 24 h dnevno i smanjena fizička aktivnost često znaju dići moje šećere u nebesa. U tjednima u kojima radim manje-više sve izgleda isto – osim kratkih šetnja sa psom 2x na dan, smjene u ljekarni i kućanskih poslova, ništa drugo ne stignem. Obroci su uvijek unaprijed isplanirani i većinom pripremljeni već u nedjelju. Zato u tjednu kad sam doma, vrijeme koristim kuhajući, šetajući psa malo duže (na mjestima koja nisu prenapučena, uvijek održavajući razmak od 2 metra J ), čitajući knjige, gledajući serije i vježbajući po stanu trudeći se tako dovesti u red visoke šećere koji se znaju pojaviti zbog mogućeg pretjerivanja s Netflix-om i ležanjem. Nedostajanju prijatelja i članova obitelji, doskačem čestim Skype pozivima te su baš i oni ti koji me dodatno smire ako sam pod stresom i zapravo puno pomažu „zmijicu“ na Libre-u održati u zadanom rasponu. Nisam nikad mislila da ću to reći, ali zapravo mi fali čak i odlazak dijabetologu tako da jedva čekam da se sve ovo završi i život se vrati u normalu te da za svoje nekad potencijalno loše šećere mogu opet kriviti samo sebe, a ne i corona virus.

Lucija Mušćet, studentica s t1d

Svi znamo kakva je situacija i da se nekih pravila trebamo držati, što vrijedi pogotovo za nas slatke, stoga sam se odlučila ostati u sigurnosti svoga doma. Kad je u karanteni jedini hod, nas koji živimo u stanu, onaj koji je od kauča do frižidera, šećeri nisu baš sretni. Prvih nekoliko dana oni su divljali, nisu bili sretni s mojim nekretanjem pa sam odlučila uzeti stvar u svoje ruke i malo podesiti bazale. Situacija s njima je još uvijek u procesu, ali ide na bolje. Uz to pokušavam nastaviti s rekreacijom kao što sam radila do sada. Povezala sam aktivnost i produktivnost. Tako da sam okrečila i pogletala zidove svoje sobe i vratila joj njezin skriveni sjaj. Kako još kratim vrijeme? Provodim puno više vremena sa svojim sestrama, snimamo se, plešemo, i živciramo u međuvremenu. Također, isprobavam nove recepte, postala sam pravi masterchef, gledam serije (Peaky Blindersi su stvarno vrh) i filmove.

A kako vi provodite svoje dane? Slobodno nam napišite!