Intervju s Nadom Rabađija, bacc.med.techn. povodom Svjetskog dana dijabetesa 2020.

U četvrtom nastavku serijala intervjua s medicinskim sestrama, razgovarali smo s medicinskom sestrom, Nadom Rabađija koja radi u Dnevnoj bolnici Zavoda za endokrinologiju i dijabetes u KBC Zagrebu. U nastavku između ostalog saznajte kako je postala medicinskom sestrom, smatra li da je edukacija kako za pacijenta, tako i za stručni kadar, važna, kako gleda na tehnologiju i kako teče proces tranzicije pacijenta s pedijatrije na odjel za odrasle.

ZDD: Draga Nado, biti medicinska sestra je vaš poziv. Jeste li oduvijek to željeli?

Kada pokušam vratiti svoja sjećanja unatrag, čini mi se da sam još početkom viših razreda osnovne škole počela razmišljati o pozivu medicinske sestre. Bilo je to potaknuto spletom nesretnih okolnosti u mojoj obitelji, gdje sam imala priliku susresti se s važnošću medicinske sestre u nekim kriznim momentima u životu. Te situacije su mi ostale prilično upečatljive i formirale određenu vrstu ozbiljnosti i odgovornosti u mom djetinjstvu te su sigurno jednim dijelom imale utjecaj na odabir mog budućeg zanimanja. Kao dijete imala sam poprilično brze reakcije u nekim iznenadnim situacijama. Jednom prilikom sam, pravodobnom reakcijom, pomogla  mlađoj sestri prilikom utapanja u bazenu te gušenja bombonom. Tu sam iznenadila samu sebe kao i ostatak obitelji. Uvijek sam bila otvorena za slušanje drugih te sam svojim prijateljicama bila glavna savjetnica pri rješavanju raznih problema. Tijekom školovanja razvila sam poseban interes za geografiju i putovanja. Ipak, u trenutku kada je trebalo izabrati, odlučila sam se za svoj prvi  izbor – biti medicinska sestra. Strast i želju za putovanjima ispunila sam u privatnom životu, što mi je i dan danas važno jer me rehabilitira i odmara od svih zahtjeva koje donosi posao medicinske sestre.

ZDD: Dio ste tima Dnevne bolnice na Zavodu u za endokrinologiju na KBC-u Rebro. Možete li za naše čitatelje ukratko opisati što znači Dnevna bolnica?

Posljednjih godina zdravstveni sustav prepoznaje dnevne bolnice kao oblik zdravstvene skrbi o bolesnicima koji omogućava dijagnostiku, evaluaciju i edukaciju bez stacionarne hospitalizacije koja je ranije bila standard za mnoge endokrinološke bolesti pa tako i šećernu bolest. Mislim da novi koncept donosi dvojaku korist, a prvenstveno bolesnicima koji mogu dobiti kompletnu uslugu, a ipak provesti dio dana i noć u svojim domovima i sa svojim obiteljima. S druge strane, ovakav vid usluge znatno manje košta za cijeli zdravstveni sustav, što u današnjem vremenu i nije nebitna stvar. Svaka ustanova na različit način organizira rad dnevne bolnice, što ovisi o broju i educiranosti medicinskog osoblja, raspoloživom prostoru te općenito ideji koja se kroz želi ostvariti.

Dnevna bolnica Zavoda za endokrinologiju i dijabetes u KBC Zagrebu smještena je u relativno novom  prostoru koji se sastoji od administrativnog dijela, prostora za edukaciju te prostora s nekoliko kreveta za endokrinološku dijagnostiku. S obzirom da se u našoj dnevnoj bolnici obavlja niz različitih djelatnosti i programa, a za sada sam jedina zaposlena medicinska sestra, potrebna je dobra organizacija da bi se ostvarili svi zadani ciljevi. Prema preporuci liječnika specijalista, obavljaju se sva endokrinološka testiranja za čitav niz različitih endokrinoloških oboljenja te svu potrebnu dijagnostiku, evaluaciju i edukaciju bolesnika sa šećernom bolešću tipa 1 i tipa 2 te debljine. To uključuje individualne edukacije novootkrivenih bolesnika i onih kojima je iz različitih razloga potreba dodatne potpora, zatim edukacije za uvođenje inzulinske terapije  bolesnika u dnevnoj bolnici te za bolesnike cijelog KBC-a kojima se tijekom hospitalizacije pojavi potreba za inzulinskom terapijom. Grupne edukacije se ostvaruju kroz nekoliko programa. Postoje jednodnevni programi za grupno uvođenje inzulina i grupno uvođenje GLP- 1. Tjedni program za bolesnike s tipom 1 šećerne bolesti zamišljen je kao rad multidisciplinarnog tima u čijem je sastavu dijabetolog, medicinska sestra – edukator te nutricionist, fizioterapeut i psiholog. Isto tako, tjedni program u istom sastavu postoji i za osobe s debljinom od kojih mnogi imaju i  šećernu bolest tip 2. Ono što nažalost moram reći da su za sada, zbog pandemije Covida-19, prema danim preporukama, ukinuti svi grupni programi do daljnjega te se potrebe bolesnika sa šećernom bolešću ostvaruju individualnom  pristupom te uz pomoć novih tehnologija koje su nam sada dostupne.

ZDD: Vaša je uloga mentorska. Drugim riječima, educirate i re educirate pacijente o šećernoj bolesti. Koliko je ovo važno za pacijente ali i za Vas?

Još je početkom 20. stoljeća nakon otkrivanja inzulina, pionir u edukaciji bolesnika sa šećernom bolešću, američki liječnik dr. Joslin izjavio je da čovjek može napraviti inzuline koji imaju vrhunsku kvalitetu, ali da inzulin nema pamet. On samo radi što mu je zadano, smanjuje razinu šećera u krvi, a čovjek je taj koji njime upravlja za svoju vlastitu dobrobit. Upravo to je na neki način temelj onoga što što se događa kroz cijeli edukativni proces. Edukator treba osposobiti bolesnika da u najvećoj mogućoj mjeri skrbi o svom cjelokupnom zdravlju, sukladno svojim kapacitetima. Postoje razdoblja u životu kada bih rekla da je susret sa sestrom – edukatorom za oboljele od šećerne bolesti zaista neophodan, a to je prije svega kod postavljanja dijagnoze,

tranzicije iz pedijatrijske u adultnu skrb, trudnoće,  nekih važnih životnih ili zdravstvenih događaja koji su bitno narušili glukoregulaciju ili jednostavno nedostatak daljnje motivacije za kvalitetno samozbrinjavanje. Često kod osoba s dugotrajnim dijabetičkim stažem primjećujem otpor ili nerazumijevanje razloga zbog kojih ih liječnik upućuje edukatoru. Čini se da prevladava stav da je, kad jednom nešto nauče ili shvate, to zauvijek te da osjećaju neku vrstu stida ili krivnju zbog vlastitog neuspjeha ili nemoći da postupaju u skladu s onim što su davno naučili. Rekla bih da je znanje apsolutno temelj, ali nije jedini uvjet za uspjeh. Na primjer, da bi kuća bila dobra, neophodno je imati temelj duboko ukopan u zemlju, ali zidovi, krov, unutrašnje i vanjsko uređenje čine kuća kompletnom. Tako je i sa samozbrinjavanjem dugotrajne kronične bolesti. Upravo zbog prirodne ljudske sklonosti da lako zanemarimo neke aktivnosti u životu ukoliko nam ne donesu trenutne loše posljedice, postoji niz stvari na koje se u samozbrinjavanju treba redovito podsjećati. U nekim situacijama predstavljaju opterećenje pa ih se lako zanemari. Tako da bih ovim putem voljela osloboditi sve dijabetičare te krivnje i potaknuti ih da redovito dolaze na kontrole jer time dobiju i mogućnost novog motivacijskog zamaha. Naravno da to nije lako i davno je prepoznato da osobe sa šećernom bolešću trebaju multidisciplinarnu, redovitu potporu u terapijskom, dijagnostičkom i psihološkom smislu.

Baš mi je drago što ste mi postavili i ovaj drugi dio pitanja koji se odnosi na to koliko je edukacija važna i za mene. Medicinska sestra sam već 35 godina. Prvu godinu sam radila na traumatološkom odjelu, a ostatak na Zavodu za endokrinologiju i dijabetes. Na početku na bolesničkom odjelu, zatim u ambulanti i posljednjih osam godina u dnevnoj bolnici, još od njezinog osnivanja. Moram priznati da me taj savjetodavni dio mog posla nekako najviše veseli i ispunjava jer dugoročno vidim najviše dobrobiti. Slično kao da gladnom čovjeku dadeš ribu ili da ga naučiš kako da ju ulovi sam. Moram priznati da sam, u svom dugogodišnjem stažu, uz stalnu profesionalnu edukaciju, mnogo naučila baš od svojih bolesnika. Imala sam privilegiju učiti iz njihovih iskustava i životnih priča koje su me obogatile kao medicinsku sestru, ali i kao čovjeka. Ukazali su mi veliko povjerenje dijeljenjem svoga života i problema, proširili vidike te je, sa svakom novom edukacijom, raslo moje profesionalno i životno iskustvo. Bilo je trenutaka kada je bilo teško i opterećujuće, ali kao što osobe s dijabetesom moraju živjeti sa svojom bolešću tako i mi edukatori moramo naučiti kako se nositi sa takvim situacijama. I još bih ovu priliku iskoristila da kažem kako je važno u radnom okruženju imati ljude koji žele dijeliti svoje znanje i iskustvo s drugima. Jedna od njih bila je  prof. Ivana Pavlić Renar. Iako je sada već u zasluženoj mirovini, na njenom sam joj trudu i nesebičnom davanju neizrecivo zahvalna.

ZDD: Kroz Vaš medicinski staž, što biste rekli da je najbitnija stvar koju osobe sa šećernom bolesti moraju savladati?

Rekla bih da je za dugotrajno i kvalitetno življenje s ovom bolešću ključna unutarnja motivacija koju je potrebno potaknuti i osvijestiti kao i sve mogućnosti i kapacitete koje osoba ima. Veoma često ljudi stavljaju  fokus na ono što su izgubili, što nemaju ili što ne mogu. Potrebna je mobilizacija svih oblika samopomoći kao i socijalna podrška koja najčešće dolazi iz obiteljskog i prijateljskog kruga.

Važno je svladati sposobnost kritičkog razmišljanja i načina rješavanja problema te biti dovoljno osnažen za samostalno donošenje odluka o svakodnevnoj prilagodbi terapije i implementacije zadanih ciljeva u svakodnevni život.  Zdravlje je zasigurno velika motivacija većini ljudi, no isto tako važno je imati na umu da ona ovisi i o blizini cilja i atraktivnosti metoda kojima ga želimo postići.

Za dugotrajno i kvalitetno življenje s ovom bolešću ključna je unutarnja motivacija koju je potrebno potaknuti i osvijestiti kao i sve mogućnosti i kapacitete koje osoba ima.

Postavlja se pitanje jesu li su zdrava prehrana i redovita tjelesna aktivnost dugoročno uvijek dovoljno atraktivni? Bez pronalaženja pravog motivacijskog momenta niti jedna preporuka dobivena prilikom edukacijskog procesa neće dugotrajno imati uspjeha. Upravo stoga na edukaciju se ne dolazi da bismo nužno naučili neke tehničke  vještine koje su naučene davno već da bismo osvijestili  sebe i ono što sada svjesno ili nesvjesno činimo, a da ne pridonosi vlastitoj dobrobiti. S obzirom na to da se životne okolnosti, zdravstveno stanje pa tako i ciljevi mijenjaju tijekom različitih faza života, treba imati na umu da su i motivacijski momenti podložni promjenama pa ih je potrebno češće revidirati. Motivacija je za većinu ljudi lakša u početku bolesti ili kod prisutnosti neželjenih i neugodnih simptoma koje se želi što prije ukloniti. Međutim, motivirati osobu da dugoročno preuzme aktivnu ulogu i kontrolu nad kroničnom bolešću zahtijeva znatno više uloženog napora, vremena i vještina od tradicionalne medicinske skrbi, koja je fokusirana na rješavanje akutnog problema pomoću intervencija, davanja informacija i gotovih rješenja. Uložen napor, vrijeme i vještine jednako su zahtjevne za bolesnika kao i za edukatora. Oboje moraju dati i uložiti što više.

ZDD: Unatrag desetak godina, dijabetička tehnologija je znatno napredovala. Vaši pacijenti među ostalim koriste FreeStyle Libre sustav koji je kao revolucionarna tehnologija, među prvima došao na naše tržište. Iz Vaše perspektive, koliko je ova tehnologija olakšala svakodnevni život pacijenata?

Odgovor na Vaše pitanje bi najjednostavnije bilo dati ako pogledamo unatrag. Kada sam ja počela raditi, bolesnici su odlazili u laboratorije da bi izvadili krv  i saznali svoju vrijednost šećera u krvi jer nije bilo drugog načina. Zatim, kroz koju godinu pojavili su se glukometri kojima bi se mogao samostalno izmjeriti šećer i to je zaista bila velika promjena. S vremenom su uređaji kao i trakice bili sve kvalitetniji, a rezultati sve pouzdaniji. Tu je također bolesnik imao mogućnost mjeriti svoj šećer onoliko puta koliko je zdravstveni fond odobrio za određenu vrstu terapije. Ukoliko ste bili veće platežne moći, mogli ste samostalno kupiti trakice i mjeriti više puta. To je dugi niz godina bio zlatni standard gdje smo najčešće imali vrijednosti na tašte, prije obroka, a kod nekih bolesnika i manje od toga. S obzirom da je ta procedura zahtijevala određenu pripremu i vrijeme, bila je bolna te su bolesnici bili izloženi pogledima drugih, velik broj njih je to izbjegavao činiti u javnosti. Također u danu su mogli imati samo nekoliko mjerenja. Ono što nam sada nudi FreeStyle Libre zaista predstavlja revolucionarnu stvar za osobe oboljele od  šećerne bolesti.

Postoji nekoliko nivoa u kojima možemo vidjeti koliko je život pomoću tih alata znatno jednostavniji, a ujedno daje bolesniku jedan opširniji i kvalitetniji prikaz onoga što se događa sa šećerima kroz 24 sata kao i kroz određena vremenska razdoblja. Time se apsolutno proširuje mogućnost intervencije samog bolesnika koja je temeljena na realnim vrijednostima  i postocima, a ne na pretpostavkama ili sjećanjima. Prva velika promjena je da bolesnik može izmjeriti šećer apsolutno u svakom trenutku na bezbolan i skoro nevidljiv način, zatim da mu je poznat trend kretanja glukoze što omogućava određeno predviđanje glukoze u skorašnjem vremenskom periodu. Na primjer, vrlo je važno znati je li pred tjelesnu aktivnost šećer od 7 mmola/l u porastu ili rapidno pada. O toj činjenici ovisi što ćete učiniti. Čitav niz izvješća koja se nude u čitaču kao i pripadajućem softveru omogućuju bolesniku da dobije kompletnu sliku svojih vrijednosti i trendova te mogućnost samostalne detekcije eventualnih krivih procjena ili pogrešaka. To je vrlo važno, jer da bismo mogli reagirati adekvatno, moramo imati realnu i objektivnu sliku o tome što se zaista događa. Tada nastupa na scenu bolesnikova motivacija da sa tim rezultatima napravi najbolje moguće za sebe u datom trenutku.

ZDD: Je li i Vama kao zdravstvenim djelatnicima lakše pratiti pacijenta i sugerirati daljnje smjernice terapije uz ovu tehnologiju?

Apsolutno da. Mislim da se vrijeme provedeno u edukativnom susretu po svojoj strukturi promijenilo. Manje je tzv. detektivskog posla, kada se na početku trebalo otkriti što se zaista događa da bi se moglo početi s rješavanjem problema. Isto tako, naše procjene su ovisile o samokontroli zapisanoj  u dnevniku ili memoriji  glukometra. Memorija je bila popunjena onoliko koliko je bilo mjerenja. Sada bez obzira na broj mjerenja (ne uzimajući u obzir ona tri obavezna svakih 8 sati) mi možemo imati 24 monitoring. Dovoljan je brzinski pogled na izvješća da bi nam bilo jasno što se događa i kakva je glukoregulacija. Time nam više vremena ostaje za razgovor o eventualnim strategijama koje se mogu koristiti u vidu boljeg samozbrinjavanja. Svako izvješće je korisno na svoj način, ali bih izdvojila AGP, koji u jednom pogledu daje puno informacija s nekim jasnim ciljevima za bolesnika.

Kao što je npr.  postotak vremena provedenog u zadanim vrijednostima ili jedna kategorija koja sada postaje nekako mjerljiva, a to je varijabilnost glukoze. Isto tako, korisno je za mene kao edukatora vidjeti kakvo je kretanje glukoze uz pojedine obroke radi korigiranja doza inzulina. Ono na što bih češće voljela vidjeti jest da bolesnici unose u bilješke količine pojedenih ugljikohidrata i unesenog inzulina jer se iz toga može mnogo toga iščitati. Mislim da je isto važno napomenuti da zbog različitih osobnih karakteristika, intelektualnih sposobnosti ili manjka informatičke pismenosti neće svi biti u mogućnosti samostalno razumjeti izvješća, ali će zato prilikom susreta imati jednaku priliku da zdravstveni djelatnici razumiju  što se događa i time na njima prihvatljiv i razumljiv način moći sugerirati potrebne promjene.

ZDD: Telemedicina se pokazala kao sjajnim alatom kroz izazov koji je svima nametnula pandemija koronavirusa. Iako smo naviknuti dolaziti na redovite kontrole koje su bez daljnjeg važne, pomažu li sustavi za praćenje dijabetesa na daljinu, kao LibreView u trenutnoj situaciji? Smatrate li ovu tehnologiju korakom dalje u odnosu pacijent – liječnički tim?

Pandemija nam je svima donijela velike promjene u poslovnom i privatnom životu te nam nameće da mijenjamo svoje ustaljene navike i prilagođavamo se situaciji. Tu smo vidjeli da se neke stvari pandemijom pojednostavljuju, a druge kompliciraju. Mogućnost da bolesnik od svoje kuće može poslati svoja izvješća i zatražiti savjet, ne samo jedne osobe u multidisciplinarnom timu, već više njih, je zaista velik domet koji nam LibreView omogućava. Upravo činjenica da se iz izvješća prilično jasno i jednostavno mogu vidjeti trendovi i trenutna situacija vezana za glukoregulaciju otvara neke nove i nekad ranije teško zamislive mogućnosti za komunikaciju između bolesnika i zdravstvenog djelatnika. Naime, život je danas puno dinamičniji i nosi neke nove zahtjeve u odnosu na ranije. Mladi ljudi često putuju, nisu u svom mjestu boravka te im je neizvedivo doći na pregled, a imaju neki problem koji ne mogu samostalno riješiti. Rješenje svog problema mogu naći iako se njihov dijabetolog možda nalazi i u drugoj državi. S obzirom da u takvoj situaciji nema osobnog kontakta vitalno je važno da se možemo apsolutno pouzdati u podatke koji su pred nama te ih interpretirati. Dobar preduvjet, iako nije nužan, jest da smo prilikom prijašnjih susreta i edukacija dobro upoznali bolesnika i ostvarili odnos povjerenja, pa je ovo samo nastavak ranije započetog odnosa. S druge strane, u slučaju trenutne pandemije, ovakva vrsta komunikacije znatno olakšava rad nama kao zdravstvenim djelatnicima, a isto tako i bolesnicima. Naime, u slučaju samoizolacije ili postavljanja dijagnoze Covida-19 kada nije moguće ostvariti klasičnu komunikaciju, ovo je zaista velika mogućnost da kvalitetno riješimo postojeći problem. Takve situacije remete normalnu tjelesnu aktivnost. Ova virusna bolest nosi svoje moguće poteškoće u glukoregulaciji i velika je sigurnost za bolesnika da može dobiti adekvatan savjet na jednostavan način.

ZDD: U dnevnu bolnicu primate mlade pacijente koji su donedavno bili dio pedijatrijske skrbi. Prema Vašem mišljenju, koliko je teška ta tranzicija i  trebate li uložiti dodatno truda kako biste te mlade ljude uveli u svijet odraslih i brige o sebi?

Prije svega mislim da je tranzicija jedan proces koji ne započinje i ne završava kod svih jednako. Nisu svi u istom životnom razdoblju jednako spremni za takvu promjenu. Činjenica je da je inzulinska terapija najzahtjevnija nadomjesna terapija u endokrinologiji. Njezina učestalost i nuspojave, koje mogu imati neugodne momentalne posljedice, kao što je hipoglikemija, posebno u dječjoj dobi, predstavlja veliko opterećenje za djecu, roditelje i ostatak obitelji. Upravo je stoga povezanost s zdravstvenim timom velika te se uglavnom stariji adolescenti teško odlučuju za promjenu. U KBC Zagrebu postoji jako dobra suradnja između pedijatrije i naše endokrinologije za odrasle te se, kada se pedijatar i mladi bolesnik dogovore oko samog transfera, odmah preporuči dijabetolog i dobije termin za prvu kontrolu u adultnoj skrbi. To je vrlo važno. Nije dobro da postoji neprimjereno velik razmak između ta dva pregleda jer se prema mnogim studijama pokazalo da se gubitkom kontinuiteta kontrola pogoršava glukoregulacija i prisutnost neželjenih događaja. Uobičajena je praksa da svi ti mladi ljudi u što bržem vremenu prođu tjednu dnevnu edukaciju prema Duseldorf i Dapfne programu u trajanju od 5 dana u našoj dnevnoj bolnici.

U KBC Zagrebu postoji jako dobra suradnja između pedijatrije i naše endokrinologije za odrasle te se, kada se pedijatar i mladi bolesnik dogovore oko samog transfera, odmah preporuči dijabetolog i dobije termin za prvu kontrolu u adultnoj skrbi. To je vrlo važno.

Grupe nisu organizirane samo za osobe u tranziciji već u programu zajedno sudjeluju i oni koji su dijabetes dobili u odrasloj dobi. To nam se u praksi pokazalo zaista dobro jer se te dvije skupine međusobno nadopunjuju i djeluju terapeutski jedna na drugu. Mislim da je važno da mladi ljudi koji su na početku svog odraslog života vide one koji su se usprkos dijabetesu ostvarili u svim segmentima života. Imaju obitelji, djecu, poslove i karijere te različite interese i aktivnosti. Isto tako, u tom cijelom procesu važno je da postanu svjesni da se sada mi kao članovi tima obraćamo njima kao odgovornim osobama, a ne više njihovim roditeljima. Ponekad je vidljivo da ni roditelji nisu uvijek spremni na takvu novu situaciju pa je potrebno zaista dodatni angažman da se svi priviknu na nove uloge. Prirodno je da se mladi ljudi u tom periodu imaju potrebu dokazivati na različitim poljima te im često dijabetes bude neki višak koji im smeta. Potrebno je mnogo obostranoga rada da se postigne odgovarajuća ravnoteža.

ZDD: Jeste li se u svojem radu kroz Dnevnu bolnicu susreli s pacijentima koji su također zdravstveni djelatnici? Što biste poručili našoj djeci i mladima koji razmišljaju o ovom plemenitom pozivu?

Kroz dnevnu bolnicu prošlo je zaista dosta zdravstvenih djelatnika. Iskustva su doista različita. Tu mislim prvenstveno na to kako zdravstveni djelatnici reagiraju kada i sami postaju pacijenti. Ono što treba uzeti u obzir je da činjenica da je netko liječnik ili sestra ne znači nužno da će imati usko specifično znanje iz svih područja. A to si nekako većina nameće kao teret te misli da ne bi smjeli pogriješiti ili da su lišeni svih onih problema s kojima se susreću ostali bolesnici. Meni je osobno bilo jako lijepo vidjeti mnoga pozitivna iskustva tjednih grupnih edukacija kada se na kraju tjedna izgubila ta spoznaja da je netko sestra ili liječnik pa zna više, već svi međusobno dijele svoja iskustva, budu podrška jedni drugima i imaju taj osjećaj zajedništva iako su se upoznali u ponedjeljak, a rastaju se u petak.

Onim mladim ljudima koji razmišljaju o ovom pozivu rekla bih prije svega da dobro razmisle, da se informiraju  i pokušaju dobiti što više relevantnih podataka iz stvarnog života medicinske sestre te vide jesu li spremni na to. Također, važna je i psihofizička spremnost te stabilnost i sposobnost prilagođavanja,  dobro podnošenje stresnih situacija te neka prirodna sklonost i sposobnost uočavanja i zadovoljavanja potreba drugih. Mislim da je veliki hendikep što se za takvu zahtjevnu profesiju djeca kod nas odlučuju već nakon završetka osnovne škole, što mi se čini jako rano. U zapadnim zemljama sestre stječu dobro opće srednjoškolsko obrazovanje te se s punoljetnošću odlučuju biti medicinske sestre.

ZDD: Svjetska zdravstvena organizacija i Internacionalna dijabetička federacija ovu su godinu posebice istaknuli važnost uloge medicinskih sestara. Kakva su Vaša razmišljanja o položaju medicinske sestre i tehničara u RH?

Ovo mi se čini kao teško pitanje za kraj i nema lakog i jednostavnog odgovora. Drago mi je da je napokon došlo vrijeme da medicinske sestre mogu imati fakultetsko obrazovanje kao što je to već dugi niz godina u zapadnim zemljama. Međutim, naglasila bih da je to tek početak pozitivnih promjena. Mislim da postoji puno prostora za poboljšanje statusa medicinskih sestara, kako u samom zdravstvenom sustavu i međusobnom odnosu s ostalim zdravstvenim djelatnicima, tako i u društvu općenito. Problema postoji puno i u različitim segmentima te se nadam da će ova mogućnost boljeg obrazovanja omogućiti dovoljno kapaciteta i sposobnosti medicinskim sestrama za poboljšanje statusa  naše profesije, a time i poboljšanje dobrobiti za naše bolesnike.

Na kraju bih voljela zahvaliti Zagrebačkom dijabetičkom društvu na ukazanom povjerenju i prilici za ovaj razgovor.

ZDD: Draga Nado, hvala Vam što ste ovim intervjuom približili našim čitateljima svoj rad i ulogu medicinske sestre.