Piše Antonia Precali

ilustrira Ines Jakopanec

Hiperglikemija je stanje u kojem je koncentracija glukoze u krvi povišena. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, dijabetes se definirana kada je razina šećera u krvi koja je viša od 7 mmol/L natašte i viša od 11,1 mmol/L dva sata nakon obroka. Kod osoba koje već imaju dijabetes, uzimajući u obzir individualizam kod svake osobe, hiperglikemija se računa ukoliko je vrijednost dva sata nakon obroka, viša od 10 mmol/L. Postoji mnogo slučajeva kada se pojavljuje hiperglikemija, no najčešća je u dijabetesu te je upravo to fokus ovoga teksta.

SIMPTOMI

Simptomi hiperglikemije razvijaju se s obzirom na njezino trajanje. S početkom razvoja hiperglikemije, njezini simptomi su blagi. No, ukoliko se ne liječi i hiperglikemija traje duže vremena, njezini simptomi postaju sve intenzivniji i može doći do razvoja dijabetičke ketoacidoze i kome. Stoga, simptome možemo podijeliti u simptome koji nastaju rano s pojavom hiperglikemije te one koji nastaju kasnije, a to su zapravo simptomi ketoacidoze o kojima će biti riječi malo niže u tekstu. Isto tako, postoje dodatni simptomi koji mogu upućivati na hiperglikemiju.

Rani simptomi hiperglikemije mogu se zapamtiti kao 3P, a to su povećana žeđ (polidipsija) i glad (polifagija), učestalo mokrenje (poliurija) te uz još suhoću usta, zamagljen vid i glavobolju. Polidipsija i poliurija nastaju zbog sposobnosti bubrega da, kada vrijednost glukoze u krvi premaši određenu razinu, ju počinju izlučivati u mokraću kako bi se smanjila njezina vrijednost u krvi. Ta određena granica pri kojoj bubrezi počinju izlučivati glukozu u mokraću se zove bubrežni prag, a prisutnost glukoze u urinu – glikozurija. S obzirom da se stvaranjem velike količine mokraće izbacuje glukoza iz krvi, isto tako se uz glukozu gubi i mnogo tekućine iz tijela i zato se osjeća žeđ pri visokom šećeru. Zapravo osjećaj žeđi nastoji spriječiti dehidraciju koja bi mogla nastati. S druge strane, polifagija nastaje zbog nemogućnosti glukoze da uđe u stanice i da se iz nje dobije energija. Tada stanice počinju „gladovati“ i uzrokuju stalnu glad te potiču osobu da jede više. No, sva hrana koja se unese neće smanjiti glad, nego će dodatno pogoršati hiperglikemiju.

Dodatni simptomi koji se povezuju s hiperglikemijom su gubitak težine, slabost i umor, češće urinarne i kožne infekcije te sporije zacjeljivanje rana. Ovi simptomi se češće javljaju ukoliko hiperglikemije duže traju.

ZAŠTO NASTAJE?

Hiperglikemija nastaje zbog dva razloga, inzulinskog manjka i inzulinske neosjetljivosti. Iako se inzulinska neosjetljivost najčešće povezuje s dijabetesom tipa 2, ona može nastati i kod osoba s dijabetesom tipa 1.

Inzulinski manjak je stanje u kojem nema dovoljno inzulina, a može nastati zbog smanjenog izlučivanja inzulina ili zbog smanjene primjene inzulina. Smanjeno izlučivanje inzulina nastaje uslijed uništenja ꞵ-stanica u gušterači i uzrokuje hiperglikemiju koja se najčešće susreće kod novootkrivenog dijabetesa te je glavni mehanizam nastanka dijabetesa tip 1. Kod osoba koje koriste nadomjesnu terapiju inzulinom, hiperglikemija neće nastati zbog smanjenog izlučivanja inzulina, već zbog njegove smanjene primjene.

Mogući razlozi za to su:

• • premala doza inzulina ili antidijabetičkih lijekova
  • nepravilno davanje inzulina – začepljena igla na penu, krivo postavljen inzulinski set
  • premala doza bolusa za hranu zbog krivo izračunatih ugljikohidrata
  • smanjeni učinak inzulina zbog greške u njegovoj proizvodnji.

Inzulinska neosjetljivost je smanjeni učinak inzulina u organizmu, a može se očitovati kao smanjena osjetljivost na inzulin (maksimalni učinak se može postići primjenom znatno većih količina inzulina od normalnih) i smanjeni odgovor na inzulin (maksimalni učinak ne može se postići ni primjenom najvećih količina inzulina). Razloge nastanka inzulinske neosjetljivosti možemo podijeliti na hormonske i nehormonske. Hormonskim razlozima u podlozi leže hormoni koji djeluju suprotno od inzulina na metabolizam ugljikohidrata.

Ti hormoni su:

• • hormon rasta – smanjuje izražaj inzulinskih receptora na stanici i tako sprječava ulazak glukoze u stanicu
  • glukagon – ubrzava razgradnju glikogena (glikogenoliza) i time potiče otpuštanje glukoze u krv te potiče glukoneogenezu (stavranje nove glukoze)
  • glukokortikoidi (kortizol) – smanjuju broj inzulinskih receptora i prijenosnika za glukozu, potiču lučenje glukagona i glukoneogenezu
  • katekolamini (adrenalin) – potiču lučenje glukagona i glikogenolizu u jetri i mišićima, uzrokuju hiperglikemiju u stanju stresa.

Dok nehormonski razlozi su najčešće inzulinska protutijela koja nastaju uslijed primjene vanjskog inzulina te protutijela na inzulinske receptore.

Uz sve ove razloge treba napomenuti da hiperglikemija može nastati i zbog smanjene tjelesne aktivnosti, akutnih infekcija, stresa, uzimanja raznih lijekova (npr. steroida) te brojnih drugih razloga. No, o toj temi pisat će se neki drugi put.

DIJABETIČKA KETOACIDOZA

Dijabetička ketoacidoza (DKA) akutna je komplikacija dijabetesa. Nastaje zbog nedostatka inzulina i neliječene hiperglikemije koja traje duži vremenski period (više sati do nekoliko dana). Očituje je se izrazitom hiperglikemijom, glikozurijom, prisutnošću ketona u krvi i mokraći te simptomima kao što su: povraćanje, duboko i brzo disanje (Kussmaulovo disanje), zadah po acetonu (miris voća), ubrzano kucanje srca, dehidracija, dezorijentiranost, zbunjenost i koma. Slijed zbivanja kojima DKA nastaje započinje manjkom inzulina. S jedne strane manjak inzulina uzrokuje hiperglikemiju koja dovodi do glikozurije, dok s druge strane potiče razgradnju masti iz kojih će se stvoriti ketoni kako bi pokušali nadoknaditi energetske potrebe organizma.

DKA je poremećaj koji se očituje acidozom, dehidracijom organizma, elektrolitnom neravnotežom (neravnoteža iona) i toksičnim djelovanjem ketona te vrlo brzo može dovesti do kome i ako se ne liječi do smrti.

Nadalje, zbog prekomjernog stvaranja i slabog iskorištavanja ketona, dolazi do njihovog nakupljanja u krvi. S obzirom da su ketoni kiseline, dolazi do „zakiseljavanja“ krvi i razvoja acidoze (snižena pH vrijednost krvi). Nakon toga, slijede mehanizmi kojima se organizam pokušava obraniti od acidoze te dolazi do izlučivanja ketona mokraćom (ketonurija) i do Kussmaulovog disanja. Iako su to obrambeni mehanizmi, nisu toliko učinkoviti jer se u krvi nalaze  prevelike količine ketona i jednostavno nisu dostatni da bi uspjeli izliječiti DKA.

Isto tako, ketoni djeluju toksično na organizam i uzrokuju povraćanje i komu. Povraćanje dodatno pogoršava dehidraciju koja nastaje zbog glikozurije i ketonurije te narušava elektrolitnu ravnotežu u organizmu. Stoga, DKA je poremećaj koji se očituje acidozom, dehidracijom organizma, elektrolitnom neravnotežom (neravnoteža iona) i toksičnim djelovanjem ketona te vrlo brzo može dovesti do kome i ako se ne liječi do smrti.

LIJEČENJE

Liječenje hiperglikemije ovisi o duljini trajanja hiperglikemije i postoji nekoliko okolnosti.

• • Hiperglikemija koja je tek nastupila.

Tada se liječi samostalno tako da se primjeni odgovarajuća korekcijska doza brzodjelujućeg inzulina (prema tablici). Blaga tjelesna aktivnost, poput hodanja., može pomoći u snižavanju glukoze.

• • Hiperglikemija koja traje duži vremenski period (nekoliko sati).

Tada je potrebno provjeriti prisutnost ketona u mokraći ili krvi. Ukoliko nisu prisutni, šećer se pokušava sniziti korekcijskim dozama brzodjelujućeg inzulina (prema tablici) te pronaći uzrok povišenog šećera (npr. provjeriti je li pen ispravan/inzulinski set). No, ukoliko su ketoni prisutni, najbolje je posavjetovati se s liječnikom.

Vrlo je teško razlučiti kada hiperglikemija prelazi iz jednog u drugi slučaj, svaka je hiperglikemija individualna i zato je potrebno sve uzimati s dozom opreza i pomno pratiti signale koje šalje organizam.

I u prvom i drugom slučaju važno je provjeravati razinu glukoze u krvi i unositi dovoljno tekućine u organizam kako bi se izbjegla dehidracija. Isto tako, važno je ne pretjerivati s korekcijskim dozama zbog mogućnosti da se šećer previše snizi i da se padne u hipoglikemiju.

Posljednja okolnost se odnosi na dijabetičku ketoacidozu. Liječenje se provodi isključivo u bolnici i pod liječničkim nadzorom. Uključuje intravensku primjenu tekućine, elektrolita i inzulina s ciljem snižavanja glukoze u krvi, prekida stvaranja ketona, nadoknade tekućine i ispravljanja elektrolitne neravnoteže. Važno je naglasiti da je liječenje DKA vrlo kompleksno i zahtjeva hitnu medicinsku pomoć te nikako se ne može provoditi samostalno!

EDUKATIVNI VIDEO

Kao i kod članka o hipoglikemiji, u sklopu kojeg smo podijelili kratki edukativni video, to činimo i u ovom članku. Cilj ovog videa je na jednostavan način educirati sve osobe s dijabetesom, ali i cjelokupnu zajednicu o pojmu hiperglikemije, zašto ona nastaje te, u končnici, kako se liječi.

+ NUTRI KUTAK

by Tihana Šadek

O pet skupina namirnica koje pogoduju uspješnoj regulaciji glikemije, pročitajte ovdje.