Piše obitelj Vrban

Naša obitelj je u moru životnih izazova dobila još jedan.  Petar je još dječak u dobi od 13 godina, prekrasno dijete za koje u obitelji niste znali, nikada nije radio probleme, poslušao bi svaki savjet, svaku roditeljsku pouku. Uvijek je prvi priskočio u pomoć, no onda se u mjesec dana naglo promjenio. Naglo je smršavio, izgubio je oko 6-7 kg u mjesec dana, dobio podočnjake, tijelo je izgledalo kao da je bilo na izgladnjivanju. Odveli smo našeg sina na vađenje krvi, a slijedeći dan,  6.2.2019., život nam se promijenio. Dijagnoza – diabetes mellitus tip 1. Neprospavana i isplakana noć, a onda dolazak na Rebro, gdje nam liječnica i sestra edukatorica doslovno ne daju da padamo u tugu i očaj. „Naša“ draga sestra Jasna, odmah je sve okretala na šalu, bodrila nas,  kod učenja bila je stroga i zahtjevala znanje, tražila je da sve shvatimo ozbiljno, ali bez straha.

Od izlaska iz bolnice prošlo je punih osam mjeseci. Lako je bilo reći ne bojte se. Petar je u jednom trenu rekao (za liječnike i sestre): „Da, lako je njima reći, a oni i nemaju dijabetes, neka se oni pikaju stalno!“ I imao je pravo. Svu edukaciju, podršku koju smo dobili od strane stručnog tima, na čemu im neizmjerno hvala jer dobili smo najbolju moguću edukaciju i podršku, ipak ne mogu zamijeniti podršku ljudi koji žive istim životom.

U bolnici smo naučili što je dijabetes, kako mjeriti GUK i  davati inzulin, kako izračunati ugljikohidrate, voditi dnevnik prehrane, i potrebu za prelaskom na zdraviji način prehrane.

Povratkom u „normalan“ život, osjećali smo strah, tjeskobu od budućnosti, od prihvaćanja novog načina života, od promjena, od nemogućnosti kontrole šećera.

Povratkom u „normalan“ život, osjećali smo strah, tjeskobu od budućnosti, od prihvaćanja novog načina života, od promjena, od nemogućnosti kontrole šećera. Nakon dva mjeseca, i s obzirom da je Petar bio u remisiji sve do prije dva mjeseca, postali smo maheri u računanju jedinica inzulina i mislili da sve znamo, a onda je došao kolovoz, mama se opustila, otišli na godišnji odmor, a Petar izašao iz remisije. Šećeri kaotični, sve što smo mislili da znamo sada više ne znamo. Strah i upitnici u glavi ponovno se povećali.  Tada su se svi u kući oslanjali na mamu. Mama zna i nju se uvijek pita, govorio bi Petar.

Petar je od lipnja na Libre senzoru pa smo se bacili i u tehničke vode kako bismo lakše vodili dnevnik, odnosno uvidjeli što radimo krivo ili kako njegov organizam reagira na inzulin. Ni tata ni mama ne znaju ništa o tehnici, ali u tom periodu više je mama vodila bitku s uvođenjem tehnologija pa smo se povezali s divnim ljudima iz Đurđevca. Neizmjerno hvala Martini i osobito Toniju na svim savjetima, ali i izradi nightscout profila.

Organizacija je bila odlična, predivna predavanja i edukativne radionice i za roditelje i za stariju djecu.

Nakon kontrole u rujnu i HbA1c lošijeg od onog prilikom zaprimanja u bolnici, shvatili smo da više ništa ne znamo te smo bili totalno zbunjeni i van sebe.  Spas nam je bio 6. obiteljski kamp u Biogradu na moru od 5. do 7.10.2019. gdje smo upoznali toliko divnih roditelja i djece i, gle čuda, istih kao i mi. Nismo sami. Kao obitelj ojačali smo, vidjeli da nismo sami, da naše brige nisu samo naše, da i drugi roditelji proživljavaju ista iskustva i brige, a kada podijeliš brigu, kada ju izrečeš na glas, ona više nema jačinu, nema više vlast nad našim mislima i osjećajima. Obje psihologice dale su sve od sebe da nas ojačaju, dobili smo nove informacije, učili smo ponovno izračunati ugljikohidrate, dijelili međusobno iskustva. Organizacija je bila odlična, predivna predavanja i edukativne radionice i za roditelje i za stariju djecu.

Rezultat kampa je međusobna jača povezanost i dijeljenju briga. Petar je još prvu večer kampa oduševljeno izjavio da mu puno znači podjela iskustva drugih osoba s dijabetesom i još više što nije sam i što nije bio drugačiji od ostale djece u kampu. Na povratku u autobusu odlučio je pisati intervju povodom svjetskog dana dijabetesa, 14.11.2019., za časopis Iskrica u školi. Lucija je rekla da su predavanja bila poučna i zabavna, nisu bila dosadna i da bi voljela opet ići. Svima nam se svidjelo druženje djece i roditelja, ma sve nam se svidjelo J. I da, Petar je rekao kako voli čuti mišljenje i savjete liječnika koji i sami imaju dijabetes.

Petru je prilagodba u školi dobro prošla. Cijeli 6.b razred došao mu je u posjetu još dok je bio u bolnici, a profesori također imaju razumijevanja. Čak se razrednik dobrovoljno prijavio na edukaciju o dijabetesu. Nije odmah sve glatko bilo u školi kod prihvaćanja pojedinih profesora. Mi, roditelji, smo organizirali razgovor s profesorima i stručnim timom, nakon čega je krenulo razumijevanje u međusobnoj komunikaciji i prihvaćanju.

Petar trenira atletiku. Tu je vrlo veselo sa šećerom jer za vrijeme i neposredno nakon treninga šećeri su visoki, a noću pada u hipo. Jednu noć je čak tri puta dobivao dekstrozu.

Učimo se međusobnoj zajedničkoj suradnji i razumijevanju.

Gdje smo danas kao obitelj? Učimo se međusobnoj zajedničkoj suradnji i razumijevanju. Brat i seka uče  prepoznati simptome hiper- i hipoglikemije kako bi mu na vrijeme skrenuli pažnju na mjerenje šećera., ali Lucija, kao starija seka, izražava strah od mogućnosti da dobije dijabetes, što na žalost mući i nas roditelje. Možemo reći da nas dijabetes danas još više povezuje i u strahu i u življenju života. Tjera nas da izađemo iz naših kalupa u kojima živimo i na bržu promjenu, iako ne možemo reći da se odlično nosimo s promjenama. Još uvijek je borba s prihvaćanjem novog suputnika u životu, no veterani u dijabetesu su nam rekli da je to normalna pojava i da traje, kod nekog kraće kod nekog duže, no nikada manje od godine dana.

Svima neka nam bude savjet – ne odustajmo i hrabri budimo u radosti života!

Obitelj Vrban:

Petar, Lucija, Andrija, Ivica i Kristina