Osobni put do dobre kontrole
Osobni put do dobre kontrole
Živim s dijabetesom 22 godine. Moj HbA1c se kreće od 4.9-5.3%. Ovo nije priča prirodno disciplinirane osobe kojoj je kontrola lako došla i kojoj su red i pedantnost urođeni. Iza mene se kao mračna planina nadvija 20 godina lutanja, truda, negiranja, pokušavanja, neuspjeha, još negiranja i još pokušavanja.
Doktorica Tanja Dragun – fotografija iz privatne arhive
Dijabetes se pojavio naprasno i neočekivano u mojoj devetoj godini života. Budući da u obitelji do tog trena nije bilo nijednog tipa šećerne bolesti, mojim roditeljima, kao i mnogim drugima, se izmaklo tlo pod nogama. Bez vremena za tugu i paniku, oboje praktični inženjeri, skočili su na dijabetes, uhvatili se u koštac te revno i precizno slijedili upute koje su im dane. Hrana se vagala, šećerići mjerili i zapisivali, a inzulin davao točno kako i kada im je rečeno. Moji roditelji su gajili mehanički pristup dijabetesu: A + B = C. Ako pojedeš hranu prema uputama i daš terapiju prema uputama, rezultat će biti očekivano dobar. Tako je uglavnom i bilo na samom početku bolesti, kada sam još uvijek imala nešto očuvane funkcije beta stanica gušterače. No ponekad, a sve češće kako je vrijeme prolazilo, očekivani rezultat bi izostao. Ušla sam u pubertet i postala sve neposlušnija. Nekada bi moja neposlušnost dovela do lošeg šećera. Nekad bih napravila sve kako sam mislila da trebam, a dobrog rezultata ipak ne bi bilo. Roditelji mi u takvim slučajevima često ne bi vjerovali i među nas se uvuklo obostrano nepovjerenje za koje je bio potreban dugi niz godina da ga iskorijenimo. Krajem osnovne škole ja sam imala progresivno loše šećere. Svi uključeni: roditelji, dijabetolog i ja, smo duboko vjerovali i složno zaključili da je problem u mom manjku discipline. Loši šećeri su se nastavili u srednjoj školi, čemu se pridružio i sram radi bolesti. Sramila sam se svoje različitosti i pokazivala bunt prema određenim aspektima bolesti. Nisam imala problem s bockanjem, mjerenjem šećera i nikad nisam preskakala injekcije inzulina, no hrana mi je zadavala bezbroj muka. U najbolju ruku bih se nekoliko dana zaredom uspijevala pridržavati preporučene prehrane. Smatrala sam se proždrljivom i nediscipliniranom.
Ovaj problem sam ponijela sa sobom na Medicinski fakultet. Bila sam izvrstan student, naizgled držala konce u rukama ali zapravo sam vrlo teško nalazila ravnotežu u novom okružju. Studentski život je donio svoj ritam, brz i stresan. Neuredno sam živjela, fokus mi je bio na uspjehu a ne na dijabetesu kojeg sam većinom ignorirala. Prehrana je i tada bila najveći problem. Kada se prisjećam tih godina, sjećam se straha. Bojala sam se hipoglikemije, posebice da će mi šećer pasti dok sam u bolnici, dok nekome drugome pokušavam pomoći. Naime, moji šećeri nisu bili predvidljivi, već na 6 mmol/L mi je bilo nelagodno i lagana panika bi me obuzela od pomisli da bih mogla upasti u hipo. Stoga sam šećer namjerno dobar dio dana držala na višim vrijednostima, bila bih mirna tek preko 7 ili 8 mmol/L. U stvarnosti sam često bila i puno viša od toga. Strahu od hipoglikemije nesretnu ravnotežu držao je strah od komplikacija. U sklopu studija medicine nebrojeno smo puta u udžbenicima i na odjelima susretali kronične komplikacije dijabetesa. Zahtijevalo je mnogo truda da uspijem ignorirati i zaboraviti rečenice, slike i tuđe sudbine koje su mi tjerale strah u kosti. Strah me paralizirao. Budući da nisam znala kako niti mislila da mogu imati normalne šećere koji bi me sačuvali od prijetećih komplikacija, osjećala sam da imam dvije mogućnosti: pasti u depresiju ili ignorirati činjenice. Odabrala sam ovo drugo. Pri završetku studija, morilo me pitanje: kako ću pomoći drugome kada ne mogu pomoći sebi? Osjećala sam se licemjerno.
U to doba, otvorila se pozicija na fakultetu koju sam s veseljem prihvatila. Novo radno mjesto je bilo zanimljivo, izazovno a uz to je nudilo značajne pogodnosti: uredno i predvidljivo radno vrijeme, dostupnu kuhinju i hladnjak, i najvažnije – obrazovanje. Upisala sam poslijediplomski doktorski studij gdje sam učila kako čitati i pisati znanstvene radove, što čini kvalitetno istraživanje, kako to istraživanje procijeniti i primijeniti. Bila sam zrela, ozbiljna i iznimno motivirana. Željela sam iskoristiti vrijeme relativne stabilnosti u poslovnom i privatnom životu da se fokusiram na sebe i potpuno savladam vještine potrebne kako bih postigla svoj konačni cilj: HbA1c ispod 6.5% i GUK koji ne prelazi vrijednost od 10 mmol/l na dnevnoj bazi. Bila sam uvjerena da je u hrani i rutini ključ uspjeha i krenula sam istraživati koja je prehrana optimalna za tip 1 dijabetičare. Tada, kao ni sada, nije bilo dovoljno kvalitetne znanstvene literature koja proučava ovu temu. Vodeći se standardnim preporukama da dijabetičari u osnovi trebaju jesti jednako kao i zdrava populacija, prilagodila sam fokus istraživanja i usredotočila se na pronalaženje najzdravije prehrane na svijetu za sve ljude. Time sam izbjegla problem nedovoljne literature, dapače, susrela sam se s nizom epidemioloških i fizioloških studija. U mom istraživanju dvije su se prehrane neprestano izdvajale snagom dokaza: mediteranska prehrana (https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/22166184) i prehrana utemeljena na cjelovitim namirnicama biljnog porijekla – whole food plant-based diet (https://nutritionstudies.org/whole-food-plant-based-diet-guide). Bila sam potpuno uvjerena da ću pažljivim kombiniranjem ovih dvaju pristupa imati zajamčen uspjeh. Štoviše, bila sam toliko uvjerena da nisam odustajala ni nakon više godina neuspjeha. Moja se prehrana fokusirala na neprerađenim cjelovitim žitaricama, sezonskom voću i povrću, mahunarkama, orašastim plodovima i sjemenkama uz manji dodatak ribe, mesa, jaja ili sira (jednom tjedno). Smatrala sam, i još uvijek smatram, da je to iznimno zdrav, ugodan i ukusan plan prehrane za opću populaciju. Moj dijabetes se s tim međutim nije složio. Uspjela sam sniziti HbA1c na oko 7% i tu je zapelo. Nije prošao dan da GUK nije skočio na 10 mmol/L ili poviše. Prehranu sam stalno pokušavala modificirati. U raznim fazama sam naizmjence eksperimentirala sa svakojakim pristupima: izbaci gluten, izbaci mliječne proizvode, izbaci sve životinjske proizvode, preskoči doručak, žvači hranu do tekućeg stanja… Nijedan od ovih pristupa nije doveo do značajnog pomaka u regulaciji. Nakon 4 godine intenzivnog truda bila sam frustrirana, iscrpljena, tužna i bespomoćna. Osjećala sam se kao na dnu bunara bez izlaza. Trebala mi je sva snaga ovog svijeta da ostanem pozitivna, da se idući dan ustanem i uvjerim se da će biti bolje. U glavu mi se uvukla strašna, crna misao koja me progonila: ovo je najbolje što će ikad biti. Dala si 150% sebe i ovo je najbolje što si uspjela. Moraš prihvatiti ovo stanje i moraš prihvatiti ovu bolest kakva je. Nije toliko loše. Prihvati da nikad nećeš imati mir i stabilnost koju si mislila da možeš postići. Jednog od tih crnih dana, kad sam bila potpuno bez nade, suprug me potaknuo s riječima: a da probamo biti ekstremni? Čuli smo za anegdote gdje su ljudi na prehrani s vrlo niskim udjelom ugljikohidrata ostvarili nevjerojatne rezultate u pogledu kontrole šećerne bolesti. Takve anegdote sam odbacivala jer su bile upravo to, anegdote. Nije se radilo o kliničkom randomiziranom kontroliranom istraživanju već o pojedincima koji su na sebi iskušavali određene intervencije. Ipak, nakon niza neuspjeha, bila sam voljna pokušati. Na suprugov poticaj, odlučili smo da ću mjesec dana iz prehrane izbaciti apsolutnu svu hranu za koju sumnjam da mi podiže šećer. Nismo znali hoće li ovaj princip djelovati ili hoće li biti održiv, ali slutili smo da ćemo u najmanju ruku dobiti neko novo saznanje. Idući dan, najzdraviju prehranu na svijetu sam prilagodila na način da sam iz nje uklonila žitarice, voće, povrće s visokim udjelom škroba i mahunarke, a povećala udio povrća, orašastih plodova, sjemenki, ribe, jaja, sira i mesa.
Fotografija preuzeta iz privatne arhive dr. Tanje Dragun – vrijednosti HbA1c-a kroz godine od dijagnoze šećerne bolesti
I kako kažu, ostalo je povijest. Iako sam pojedine namirnice vratila u prehranu ako bih se uvjerila da ne utječu loše na GUK, nikada se poslije zapravo nisam vratila na staro. Moj HbA1c nakon otkrivanja ovog temeljnog ključa za izvrstan život s dijabetesom nije dotakao niti predijabetičke vrijednosti (5.7%). Mikroalbuminurija koja me pratila od dijagnoze (1997. god.) se povukla čim su se šećeri normalizirali. Iz više razloga mi do sada nije palo na pamet da odustanem od ove prehrane.
- Stabilnost
Osjetila sam se kao da sam zalijepljena u rangu dobrih šećera. Nikada prije to nisam iskusila. Onog trena kad sam iz jelovnika uklonila hranu koja sadrži određenu vrstu i količinu ugljikohidrata izbjegla sam nagli porast šećera nakon obroka. Budući da je hrana koju sam konzumirala sadržavala manje ugljikohidrata, bilo mi je potrebno manje jedinica inzulina po obroku. Time sam izbjegla nagli pad šećera. Još uvijek imam dijabetes i još uvijek moram mjeriti šećer i sukladno vrijednosti i obroku dati terapiju, ali sada imam vrijeme. Promjene u šećeru se događaju dovoljno polako da imam svo vrijeme svijeta da stignem reagirati. Intervencije koje moram napraviti su diskretne i elegantne te ne osjećam nikakvu žurbu ni paniku u svakodnevici. Pola jedinice inzulina ako je GUK preko 6 mmol/L, par suhih grožđica ako je GUK ispod 3.8 mmol/L.
- Učestalost i jačina hipoglikemije
Prošle su skoro dvije godine otkad sam zadnji put osjetila paniku zbog niskog šećera. Naravno da još uvijek imam povremeni hipo, ali razlika je neopisiva. Ne osjećam paniku ni strah budući da nikada nemam puno inzulina u organizmu. Čak i kad mi je GUK 3.3 mmol/L, ne osjećam prijeteću opasnost jer znam da neću pasti u opasne ponore i da ću se uz jednu ili maksimalno dvije datulje vratiti na 4 do 5 mmol/L. Hipoglikemiju sam u životu gotovo uvijek pretjerano korigirala jer me strah na to navodio. U pravilu bi nakon hipa uslijedio nemali hiper od preko 15 mmol/L. Sada mi je takva situacija nezamisliva.
Dr. Tanja Dragun – predavanje “Osobni put do dobre kontrole” u GK Trešnja, svibanj 2019.
- Disciplina
Više od 15 godina života sam provela uvjerena da nisam čvrstog karaktera i da imam problem s disciplinom. Vjerovala sam da sam proždrljiva, pohlepna i da sam sama kriva za svaki visoki šećer koji bih vidjela na aparatiću. Vjerovala sam da je problem u količini hrane koju jedem jer bih primijetila poboljšanje šećera kada bih se trudila jesti manje. No bila bih gladna i takva odricanja nikada nisu potrajala dugo. Neizbježno bih uskoro počela jesti količine koje su mi bile potrebne da budem sita, što bi rezultiralo pogoršanjem šećera. Prezirala sam svoj manjak samokontrole. Osjećam veliku tugu kad se sjećam tih godina. Kada bih se barem mogla vratiti u to doba i utješiti se riječima: nisi ti kriva. Jer stvar je u tome da ja nemam nikakav problem samokontrole ni discipline. Dapače. Problem je bio u hrani koju sam jela a koja mi nije odgovarala jer je uzrokovala nepredvidljive šećere. Problem je bio u tome što sam se pokušavala natjerati da jedem manje kako bih spriječila loše šećere, a što bi (kako zna svaka osoba koja je ikada bila na restriktivnoj dijeti) dovelo do posljedičnog prejedanja i osjećaja goleme krivnje. Jednom kad sam hranu prilagodila sebi, na način da jedem ono što meni i mojoj bolesti odgovara i ne ograničavam količinu, ovaj „problem“ je netragom nestao. Danas se smatram potpuno stabilnom i fokusiranom osobom koja nema problem s vlastitim karakterom.
- Dugoročnost
Upravo iz navedenih razloga, zato što se fokusiram na kvalitetu i vrstu namirnica umjesto na količinu, uvjerena sam da sam pronašla dugoročno rješenje. Zadovoljna sam izgledom, okusom, mirisom i količinom hrane koju jedem. Veselim se pripremi i konzumaciji obroka. Ne osjećam ograničenost već potpunu slobodu, jer sloboda je u tome da živim dobro.
Fotografija preuzeta iz privatne arhive dr. Tanje Dragun
- Teret bolesti
Bez naglih skokova i padova, bez straha od akutnih i kroničnih komplikacija, bez vaganja hrane i bjesomučnog računanja, teret ove teške kronične bolesti se sveo na minimum. Taj maleni teret mi je ne samo podnošljiv, već ga smatram konstantnim podsjetnikom da svaki dan dam najbolje od sebe i da živim dobro.
Razlog što sam dugo godina bila neuspješna u regulaciji šećerne bolesti je zato što nisam shvaćala da ono što je najzdravija prehrana za zdravu osobu ne znači nužno da je i najzdravija prehrana za osobu s dijabetesom. Prehranu koju sam na početku ovog puta smatrala ekstremnom sada tako ne vidim. Ono što danas smatram ekstremnim su šećeri koji svakodnevno jure od 2 do 12 mmol/L. Prehrana koja mi omogućava da prvi put u životu budem mirna, pouzdana, stabilna, zdrava, sigurna i optimistična nije mučna restrikcija već blagoslov. Rješavanje glavne varijable u regulaciji šećerne bolesti mi je omogućilo da otkrijem niz dodatnih ključeva koji mi olakšavaju život s dijabetesom, a tiču se pravilnog odabira vrste inzulina i pravovremene primjene, prilagodbe bazalnog inzulina ovisno o fazi menstrualnog ciklusa ili o tjelovježbi, trikove kako se snaći u društvu i slično.
Bez obzira koliko bih ja željela da sam zdrava, činjenica je da nisam i negiranjem svog stanja sigurno neću postati. Ne mogu jesti sve što zdravi ljudi mogu. Ispravak, tehnički mogu, ali ću za to platiti kratkoročno i dugoročno, tako da u stvarnosti ne mogu. I to je u redu. Ne vjerujem da život treba biti lak niti da smo tu da bismo dobili sve što želimo. Život je puno više od toga. Sreća se ne nalazi u životu bez granica, to su adolescentske tlapnje. Prava sreća je u odgovornom prihvaćanju svojih granica unutar kojih postižeš svoj maksimum. Prava sreća je u suočavanju sa preprekama i spoznaji da imaš volju i alat da unatoč prepreci živiš dobro. Nemojte odustati od vizije mirnog i prekrasnog života s dijabetesom. Poslužite se primjerima, uključujući i moj, i oprezno pokušajte! Isplati se.
Fotografija preuzeta iz privatne arhive dr. Tanje Dragun
Autorica ovog članka, doktorica medicine, Tanja Dragun svoje je osobno isustvo podijelila u sklopu projekta Osobni put do dobre kontrole, koji smo organizirali u svibnju 2019. u Gradskom kazalištu Trešnja. Članak je također dostupan u tiskanom izdanju časopisa ZADI, br. 2/2019.
Doktorica Tanja Dragun – u sredini
