Predstavljanje knjige ‘Mi i drugi – borba protiv diskriminacije i drugih oblika stigme kod dijabetesa’ autorice Jelisavete Fotić

Piše Ines Jakopanec

Kao osobe s dijabetesom svi smo se vjerojatno barem jednom susreli sa stigmom ili nekim oblikom diskriminacije. No, jesmo li toga bili svjesni? Kako smo reagirali kada smo bili suočeni s time? Što smo trebali učiniti? Što uopće jest stigma i jesu li svi oblici jednako teški za podnijeti? Upravo tim pitanjima se autorica ove knjige, Jelisaveta Fotić, bavila tijekom svojeg studija te napravila istraživanje koje joj je bilo dio završnog, a kasnije i diplomskog rada.

Jelisaveta Fotić je djevojka kojoj je dijabetes dijagnosticiran 2000. godine kada je imala svega 5 godina. Ova nadasve perspektivna djevojka završila je master studij Socijologije i Socijalne antropologije na Centralnoeuropskom sveučilištu u Beču i Budimpešti. Bori se za glas osoba s dijabetesom, na lokalnoj i nacionalnoj razini te kao europski i svjetski mladi lider u dijabetesu. Članica je beogradskog udruženja za borbu protiv dijabetesa „Plavi krug“, a svoja djelovanja kao mladi lider predstavljala je u ime Dijabetološkog saveza Srbije.

U svojoj knjizi Jelisaveta piše kako je imala svega pet godina kada je prvi put doživjela stigmatizaciju. Točnije kada ju je njezina majka direktno doživjela, a bila je namijenjena objema. Za taj događaj saznala je prije nekoliko godina, kada je pričala s majkom o lošim iskustvima koje je iskusila radi dijabetesa i kada se uopće počela interesirati za temu stigme. Upravo ti događaji doveli su je do pisanja knjige “Mi i drugi” kojoj je glavna svrha objasniti što je stigma te ukazati na negativne situacije kroz koje osobe s dijabetesom prolaze. Osim toga, želja joj je da nama, kao osobama s dijabetesom, pomogne da prepoznamo te situacije i da na njih utječemo kako bi se u budućnosti događale u što manjoj mjeri.

Predgovor ove knjige govori što sve možete očekivati u njoj, zato vam ga prenosimo u potpunosti:

Publikacija ‘Mi i drugi – borba protiv diskriminacije i drugih oblika stigme kod dijabetesa’ namijenjena je svim osobama s dijabetesom, roditeljima djece s dijabetesom, njihovim bližnjima, kao i svim ostalim osobama iz njihove okoline. Također, namijenjena je svim osobama koje se na neki način bave dijabetesom – medicinskim radnicima, donosiocima odluka, psiholozima i drugima. Publikacija je, u širem smislu, namijenjena i ljudima koji nemaju veze s dijabetesom, ali o ovoj temi žele naučiti više.

Glavni cilj ove publikacije je osnaživanje osoba s dijabetesom. Ona treba pružiti podršku svima koji se osjećaju ili su se osjećali loše ili usamljeno u određenim situacijama u životu. Publikacija mapira negativna iskustva osoba s dijabetesom u Srbiji i pokazuje da nitko od nas nije sam, kako u Srbiji (i Hrvatskoj), tako i u svijetu. Njezin smisao sastoji se u tome da se ljudi s dijabetesom spajaju i ujedinjuju, da im se ulije samopouzdanje kako bi se sami mogli izboriti u nekim situacijama, da te situacije prepoznaju i kod drugih te im pomognu. Publikacija potiče na prepoznavanje stigme i negativnih iskustava osoba s dijabetesom, te da pruži alat i mehanizme za njihovo prevladavanje.

Činjenice, shvaćanja stigmatizacije i borba protiv nje protkana su iskustvima intervjuiranih osoba s dijabetesom, te osobnim iskustvom autorice. Neki dijelovi teksta preuzeti su iz autoričinog završnog rada s osnovnih studija i diplomskog rada. Navodi iz intervjua su u publikaciji dati bez lektorskih intervencija, onako kako su sugovornici odgovarali, svojim riječima.

Kako bih vam još jače dočarala jačinu i osobnost ove knjige koju ćete osjetiti dok ćete ju čitati, prenosim vam nekoliko citata koje sam podcrtala u knjizi.

„Dijabetes, ili bilo koja druga dijagnoza, ne čini nas manje vrijednima, a komentari koje dobivamo govore samo o ponašanju osoba koje ih i izgovaraju.“

Nekoliko takvih primjera vam dijelimo:

„A.B. se s 12 godina zauzela za sebe:
Bila je jednom neka žena koja se sažalila, i to što ja jedem sendviče, kao ne smijem slatko. (…) Kad je ona meni rekla: ‘Jadna ti…’ neki vulkan je u meni proradio. ‘Što sam ja jadna? Jel’ mi fali nešto? Radim sve što i drugi tako da ja nisam jadna’ i mama je rekla: ‘Tako je care!’ I žena se ispričala.“

„Ja sam doktor opće prakse i moj šef je rekao kada sam imao hipoglikemiju (ne tešku) i uzimao kocke šećera, da mi nikada ne bi dao posao da je znao da sam dijabetičar.“

„Želim da me ljudi gledaju kao osobu, a ne kao dijabetičara.“

„Jasno je da podrška koju osobe s dijabetesom pružaju jedna drugoj je neusporedivo veća od one koju pružaju država i njene institucije. (…) Rad udruga dovodi i do bolje međusobne povezanosti osoba s dijabetesom, boljeg razumijevanja i konačno udruživanja kako bi se postigli jednaki ciljevi.“

Upravo je to razlog zašto udruge postoje, bilo da govorimo o Plavom krugu, Zagrebačkom dijabetičkom društvu ili bilo kojoj drugoj udruzi, jer:

„Kada osoba dobije dijagnozu dijabetesa, ona osjeća teret. Svaki dan ili skoro svaki dan života s dijabetesom može biti veoma težak jer osoba s dijabetesom mora donijeti stotinu odluka više od osoba koje nemaju dijabetes. Oni koji ga nemaju, nikako ne mogu da zamisle to.“

A drugi razlog je za što:

„Edukacija je glavno oružje u borbi protiv stigme, koja najčešće nastaje upravo zbog neznanja. Podrška je štit od stigme.“

„Skrivanje je najčešće loš način borbe protiv stigme jer može dovesti do samostigmatizacije, pa i do kobnih posljedica po zdravlje. (…) Kada god se uspijemo prebaciti sa snalaženja na osnaživanje, pobijedili smo sebe i počeli utjecati na druge, a što je najvažnije, baš na one koji nas stigmatiziraju.“

Autorica knjige iznosi i svoja iskustva i tako je s nama podijelila:

„Iz ovog iskustva naučila sam kako izgleda kada se nekome suprotstavim i zauzmem za sebe. Lako je uvidjeti nepravdu koja se događa drugima jer tada mislimo da smo objektivni, a kada isto to treba da primijenimo na sebe, povučemo se. Moramo sebe izjednačiti s drugim ljudima, jer moramo sami sebi biti važni.“

I za kraj s vama bih podijelila zadnju misao koja je samo jedna od onih koja nam pokazuje kojim putem dalje, kako se i zove završno poglavlje umjesto zaključka:

„Kako bi se došlo do kolektivne promjene, potrebno je da svaki pojedinac pogođen dijabetesom aktivno radi na društvenim problemima koji iz njega proizlaze, jer se tada mnogo efektivnije mijenja društvo. (…) Koliko god se činila mala, to je naša pobuna, koju smo mi sami iznijeli.“