Vlastito iskustvo Enlite senzora i Veo pumpe

Vlastito iskustvo Enlite senzora i Veo pumpe

Piše Ines Jakopanec

Prošlo je mjesec dana otkako koristim senzor Enlite, popularniji kao SAP – senzorom potpomognuta terapija inzulinskom pumpom (eng. Sensor Augmented Pump).  Ovakav model liječenja šećerne bolesti  omogućen mi je nakon što je HZZO izmijenio indikaciju za pomagala te tako osigurao da svi korisnici inzulinske pumpe mogu koristiti CGMs tvrtke Medtronic, o čemu više možete pročitati ovdje. U nastavku ću vam ukratko prenijeti svoje iskustvo.

OSNOVE

Enlite se sastoji od 3 dijela:

  1. senzor koji ulazi pod kožu,
  2. transmiter, tj odašiljač koji prenosi podatke sa senzora do inzulinske pumpice,
  3. inzulinska pumpa koja služi kao čitač – to znači da morate imati i koristiti inzulinsku pumpu kako biste mogli koristiti Enlite senzor.

NESIGURAN POČETAK

Zbog nesigurnosti koje sam imala na početku i različitih iskustava drugih korisnika, odučila sam se raspitati i isprobati senzor prije negoli ga odlučim koristiti i oslanjati se na njegove vrijednosti. Kontaktirala sam svoju dijabetologicu koja mi je ustupila senzor za isprobati. Zatim sam se javila tvrtci Mediligo i dogovorila testno korištenje te mi je Mediligo posudio transmiter na nekoliko dana.

Nakon postavljanja otišla sam doma i tu počinje moja avantura… Prva tri dana senzor mi je iskreno više smetao, nego pomogao u regulaciji. Krive vrijednosti i to po nekoliko mmol/l, gašenje pumpice tijekom noći dok je šećer bio u gornjoj granici normale dovelo me do hiperglikemije, moje buđenje tijekom noći bez razloga itd. Iskreno, nakon ta tri dana htjela sam zahvaliti se i odustati. Ipak, nešto me kopkalo i tjeralo da mu pružim još jednu šansu. Odlučila sam se raspitati jesam li možda ja u nečemu pogriješila  i tako sam saznala ono glavno: najvažnija je dobra kalibracija!

Nakon istraživanja počela sam puno više paziti na vremena u koja kalibriram senzor te da mi je šećer u to vrijeme stabilan. Pokušala sam ne imati aktivnog inzulina, ne jesti 30 minuta prije, ali niti 30 minuta nakon kalibracije.

Moje prvo kalibriranje bilo je točno uoči ručka, kada je šećer bio nestabilan, nakon 6 sati, ponovna kalibracija, ovaj puta uoči večere. Pogađate? Ponovno nestabilan šećer. Te prve dvije kalibracije bile su loše odluke za daljnje korištenje senzora koji se oslanjao upravo na njih. Usred prve noći, senzor je pokazivao vrijednost 3,2 mmol/l dok je šećer iz krvi bio 16,9 mmol/l – rekli bismo nebo i zemlja! Moja greška tada je bila što sam u tom trenutku senzor kalibrirala na tu vrijednost, a ono što sam trebala napraviti je dati korekciju te pričekati da šećer bude u granicama normale te onda kalibrirati senzor.. Nakon istraživanja počela sam puno više paziti na vremena u koja kalibriram senzor te da mi je šećer u to vrijeme stabilan. Pokušala sam ne imati aktivnog inzulina, ne jesti 30 minuta prije, ali niti 30 minuta nakon kalibracije. Najbolja vremena za to su mi se pokazala upravo jutro pri buđenju te nekoliko sati nakon ručka ili nekoliko sati prije ručka te uoči spavanja. I tada je sve krenulo.

DRUGA PRILIKA

Sljedeća tri dana bila su oduševljenje za mene i moj dijabetes. Vrijednosti koje su odskakale su bile u okviru do ± 0,6mmol/l. Moje razmišljanje o tome je sljedeće – algoritam koji se kalibrira prema zadanim vrijednostima nalazi se u inzulinskoj pumpi te mu je potrebno nekoliko prvih kalibracija kako bi postao što točniji i prilagodio se našim vrijednostima. Stoga, prvih nekoliko dana postoje velike mogućnosti za odstupanjima. Da ga ponovno isprobavam ili tek počinjem koristiti, postupila bih tako da mu izgasim sve alarme dok ga ne „uhvatim“ u točnosti. Tako bi se spriječile dodatne loše kalibracije, kao što je bio slučaj kod mene zbog frustracije na očitane vrijednosti.

Šećeri su mi bili odlični! Smanjena gluko-varijabilnost, upravo zbog želje za što boljom kalibracijom i što stabilnijim šećerima, rezultiralo je boljom samokontrolom.

Imala sam priliku isprobati još jedan senzor, koji sam platila oko 225 kuna. Uslijedila je provjera do sad naučenog, hoće li ponovno prva 3 dana biti kaos? I nije bio! Sljedećih 6 dana šećeri, ali i senzor, bili su odlični! Smanjena gluko-varijabilnost, upravo zbog želje za što boljom kalibracijom i što stabilnijim šećerima, rezultiralo je boljom samokontrolom.

Svima bih preporučila da senzoru daju drugu priliku te isprobaju barem 2 senzora prije nego li se oproste od njega. Ključ svega je pravilna kalibracija koja dovodi do točnijih rezultata. Također, ono što sam naučila u ovih mjesec dana je da je poželjno postavljati senzor negdje gdje inače ne stavljamo set, radi mini ožiljaka koji mogu smetati senzoru.

Liniju grafa moguće je pregledati kroz nekoliko vremena; 3, 6, 12 i 24 sata. Također, moguće je prelaziti preko linije kako bi se vidjelo u koje vrijeme je kolika razina glukoze bila. Ostali izvještaji prate se preko ‘CareLinka’ softvera koji nudi pregršt informacija. Osobno, interesantna mi je ona u kojoj, osim predviđenog HbA1c-a, pokazuje i koliko se u prosjeku ugljikohidrata unosi te kolika je doza bolusa tijekom dana, ali i koja je prosječna razina glukoze prije i poslije obroka. Sve navedeno uvelike omogućava kvalitetnije upravljanje postavkama inzulinske pumpe.

POSTAVKE ALARMA

Sljedeći mit koji bih htjela demistificirati jesu alarmi. Da – pumpa mi „pišti“ i ponekad mi ide na živce, no ako sam nešto naučila, to je da se treba igrati s postavkama alarma te ih namjestiti prema vlastitim željama. Prvotne alarme sam postavila u Mediligu prema preporuci osoblja i moje doktorice dijabetologice. Postavke su bile takve da mi je granica za hipo namještena na 3,9 dok je gornja granica postavljena na 10,0 mmol/l. To znači da će mi pumpa javiti kada šećer dotakne te granice i ode ispod ili iznad njih. Osim toga, moguće je namjestiti da se pumpa u slučaju hipoglikemije sama ugasi te je postavku za razinu glukoze za gašenje također moguće namjestiti prema vlastitim afinitetima. Meni je osobno postavljeno na 3,8, što bi značilo da kada je šećer ispod 3,8 pumpa predlaže da se zaustavi dovod bazalnog inzulina, što je moguće spriječiti i „reći“ joj da nastavi s bazalnim inzulinom u slučaju da smo svjesni hipa i uzeli smo nešto za pojesti. Ako se pumpa sama zaustavi, nakon 2 sata sama će se upaliti i nastaviti s bazalnom dozom. Ta 2 sata su upravo ono vrijeme za koje će nam tijelo biti bez inzulina te će prirodno šećer krenuti rasti. Što je odlična zaštita tijekom spavanja.

Danas me upravo ti, dobro namješteni, alarmi prema mojim željama, čine puno opuštenijom.

Nakon nekoliko dana uhodavanja namjestila sam da mi pumpa javlja kada šećer raste ili pada. Na VEO pumpi to ide malo drugačije nego što sam prvotno zamišljala. Naime, moguće je namjestiti da ti pumpa javi da će za određeno vrijeme doseći razinu hipa ili hipera. To vrijeme može se namjestiti od 5 do 30 minuta te je meni osobno dobar pokazatelj kada ću biti blizu granice hipa ili hipera kako bih mogla reagirati. Drugim riječima, ako mi pumpa javi „LOW PREDICTED“ to znači da će mi (prema postavkama) za 15 minuta šećer biti na 3,9 mmol/l, što mi je osobno dovoljno vremena da pojedem dekstrozu ili popijem sok kako bih zadržala šećer u granici.

Danas me upravo ti, dobro namješteni, alarmi prema mojim željama, čine puno opuštenijom. Zna se dogoditi da satima ne provjerim šećer jer jednostavno zaboravim, a svo to vrijeme pumpa radi za mene. Također, noći su mi opuštenije – minimalno 2 puta mi je već spasio „život“ zbog uključene opcije za zaustavljanjem dovoda bazalne doze inzulina te njegovog uključivanja nakon 2h. Samim uključivanjem pumpe nazad nije me dovelo do hiperglikemije nakon hipa.

Kod alarma je također važno istaknuti informaciju kada je niska razina glukoze, te se pumpa sama izgasi, na ekranu dolazi do rečenice koja upozorava da imate dijabetes te da se pozove pomoć. Ovo je odlična opcija ako se nađete u nepoznatoj okolini. U tom slučaju pumpa počne ‘pištati’ kako bi privukla pozornost.

KAKO DO ENLITEA

Obzirom na izmijenjenu indikaciju za pomagala s Osnovne liste, senzor i odašiljač za kontinuirano mjerenje glukoze mogu ostvariti osigurane osobe svih dobnih skupina sukladno indikaciji. Predmetna pomagala kao i do sada predlaže specijalist pedijatar, endokrinolog dijabetolog i specijalist interne medicine, endokrinolog dijabetolog, a propisuje izabrani liječnik opće medicine. U koracima – prvo trebate preporuku dijabetologa. Zatim se trebate javiti u Mediligo kako bi vas upoznali sa svime što trebate znati. Nakon toga vam doktor opće prakse piše nove doznake, koje je moguće napisati nakon što su doznake za trakice ili drugu vrstu senzora istekle. Potrebno je najaviti da uz senzore imate pravo i na trakice i lancete.

DODATNE NAPOMENE

Kroz 365 dana preko HZZO-a dobivate 40 senzora, što bi značilo da dobijete 10 komada svaka tri mjeseca. Kako jedan senzor vrijedi 6 dana, količina od 40 komada ne pokriva cijelu godinu, no neslužbeno ih je moguće produžiti. Meni osobno je jedan radio produženih 6 dana, drugi 5 dana (nakon petog je počeo pokazivati za 1 mmol/l manje ili više), dok je jedan otpao vlastitom krivicom. Uz senzor, jednom godišnje je moguće dobiti transmiter, koji je također omogućen putem doznaka.

Uz senzor ostvaruju se prava na 1475 trakica i lanceta, tj. otprilike 375 trakica/lanceta svaka 3 mjeseca (3×375 + 350). Kao što ste već gore pročitali, potrebna je kalibracija sustava kako bi senzor radio. Kalibracija se radi svakih 12 sati, tj. 2 puta dnevno, a pri postavljanju novog senzora 3 puta na dan.

UKRATKO PONOVIMO

  • kako biste koristili ovaj senzor morate koristiti i inzulinsku pumpu,
  • preporuka je isprobati minimalno 2 senzora kako biste se ili konačno odlučili o korištenju ili bili svjesni da će potencijalno prvi do prva dva senzora pokazivati nešto drugačije rezultate,
  • pravilna kalibracija jednaka je točnosti vrijednostima senzora, o tome ćemo uskoro u novom članku,
  • s alarmima je potrebno poigrati se i namjestiti ih prema vlastitim afinitetima,
  • kako biste dobili Enlite potrebna vam je preporuka dijabetologa.
WP-Backgrounds by InoPlugs Web Design and Juwelier Schönmann