Priča Ivane Fritsch Žitnik

Dakle situacija je slijedeća: imamo dva Tip 1 dijabetesa u kući, a nismo u krvnom srodstvu. Prije će biti da se nekad „zakrvimo“ oko toga tko je ostavio torbicu s priborom za mijenjanje seta za pumpu u dnevnom boravku ili tko je potrošio zadnji kateter iz te torbice i nije ju napunio… Pogađate – supružnici smo, a  oboje smo u bračni miraz donijeli dijabetes tip 1.

Čovjek bi pomislio kako se sigurno super slažu i kuže (barem vezano za dijabetes), no prevario bi se!

Muški dio našeg dijabetes tip 1 tima, dakle Mario, dijabetes doživljava puno više „cool“, njegovi šećeri su relativno predvidljivi – ponekad  visoki (nekad je zez: zaštopana pumpa, kriva procjena UH, ostao bez inzulina u pumpi i sl.) ili niski (opet je uglavnom stvar u procjeni), ali je to dio njega već skoro 40 godina.

Ženski dio slatke ekipe, dakle moja malenkost (Ivana) – „Rollercoaster“ ili barem neko „čudno“ djelovanje inzulina prvih 12 godina na „par puta tjednoj bazi“, pa nekih 12 na „jednom u par tjedana bazi“ (pumpa), pa zadnjih nekoliko od ukupno 29 godina (dijabetesa, ne života), uz Dexcom i Libre na nešto rjeđoj bazi… A o osjetljivosti na inzulin da ne pričam: prvi dio mjesečnog ciklusa 1 jedinica inzulina čini čuda, drugi dio ni 4 jedinice uopće ne pokazuju da služe spuštanju šećera u krvi. Uz to, rječnik i ponašanje kad vidim te divne visine aparatića koji se smije (HI) ili strelicu Libre-a prema gore, a imam čudo „aktivnog“ inzulina u sebi, teško priznam, ali čuje me šećer kako ga „špotam“ (inače nemam naviku  u svakodnevnom govoru koristiti takve riječi, ali u tim trenucima – uff) …

Dakle, je li Mario super prihvatio svoj šećer, a ja nisam? Ili smo samo jako različiti pa svatko na svoj način doživljava iste stvari (nadam se da je ovo drugo u pitanju).

Naravno da ja ne razumijem njega kako on to cool odradi, niti on mene kad divljam zbog hipera, ali opet kad treba opisati supružniku neki osjećaj vezano za dijabetes (npr. kako htjedoh pojesti sve iz hladnjaka usred hipa), znam da se razumijemo i znamo točno kako se onaj drugi osjeća, a i one svakodnevne obiteljske zavrzlame tipa „ostao mi je ključ Marijevog auta u torbici, a ja otišla biciklom na posao pa on ne može u auto“ kod nas su često bile drugačije.

Idem ujutro prva na posao. Stavim aparatić, Dexcom ili Libre (uglavnom sve to u nekim kombinacijama) i mobitel u torbu. Dekstroze provjerim, spremim se da ću izaći kad ono vidim aparatić na ormariću u hodniku pa ga uzmem na brzinu i jurim u novi radni dan. Naravno slijedi telefonski poziv: jesi li vidjela moj aparatić, ne mogu ga naći, a već 15 min tražim po stanu?! Ups, jesam kod mene je imam dva u torbi. Čak su im torbice bile drugačije, ali brzina je brzina…

Ili poziv: „Mislim da sam aktivirao tvoj Libre čitač s novim senzorom. Je li ti ostao doma možda pa se skeniraš samo sa mobitelom?“ „Nisi uzeo moj“, rekoh : „Eto moj Libre uredno radi to je sigurno onaj njemački stari što imamo za rezervu…“ A i djeca kako rastu lijepo su se uklopila u traženje naših „izgubljenih“ Miao-miao, transmitera, receivera, aparatića… Čak smo jednom ostavili (stari, rezervni) aparatić u autu koji smo prodali pa nas je čovjek zvao sav uplašen da je našao neki medicinski aparat i da će nam odmah donijeti (ima on neku staru tetku koja se isto bode „pa znam da je bitno“)…

Takvih priča ima unedogled. Ipak najbolje su one kad idemo na put: jednu torbu čine samo naše „potrepštine“ – nekada se dupliramo, a nekada oboje računamo da ima onaj drugi…

Ono što sa sigurnošću možemo oboje priznati: zahvaljujući ta dva tako ista „komada“, tj. šećera (ipak su isti tip, tip1), a opet tako različita doživotna suputnika, naš je brak dobio još jednu dodatnu dimenziju i posebnu povezanost.