Priča Mirne Brkušić

Čuti riječi „Žao mi je, imate šećernu bolest“ nije bilo lako niti mom tati, tada dvanaestogodišnjaku davne 1980., niti meni, tri dana uoči mog 21. rođendana 2014. Jedina, ali bitna razlika, je veliki napredak u načinu i mogućnostima liječenja, no čak ni spoznaja da ne moram, poput mog oca, prokuhavati šprice i igle kako bih primila inzulin, nije umanjila šok i težinu prilagodbe na novi način života.

Kako je sve počelo? S mišlju da sam s 20 godina već sigurna od „one bolesti što mi tata ima pa se mora bosti iglicama i paziti što jede“ , bila sam bezbrižna i sretna studentica druge godine farmacije i kao i svi moji vršnjaci, uživala sam u blagodatima studentskog života u Zagrebu. Iznenadan gubitak težine, sve češću neutaživu žeđ i glad, konstantnu potrebu za wc-om te umor nisam pripisivala ničem drugom osim stresu zbog kolokvija i fakulteta, unatoč cijelom životu provedenom u okruženju novootkrivenih dijabetičara u udruzi koju moj tata vodi i unatoč, tada tek budućoj, zdravstvenoj struci. Taman na vrijeme za Božićne praznike, pitala sam tatu da mi izmjeri šećer jer sad se ni ja nisam mogla oteti sumnji da nešto nije u redu. Prvi pokušaj – greška, nije moguće izmjeriti. Klasika, oprati ruke pa pokušaj drugi – poražavajućih 33 mmol/l.

Sve je bilo jasno i završila sam na hitnoj s očekivanom dijagnozom – diabetes mellitus tip 1. Nije bilo puno vremena za očajavanje ili sažalijevanje, već za 2 tjedna vratila sam se u Zagreb ne želeći gubiti vrijeme, jer ispiti se neće sami položiti. Ako me išta tata naučio u životu, to je da bolest nikada ne smije biti izlika i da imamo, koliko god to možda morbidno zvučalo, sreću da smo „dijabetičari“ (ako nam je već suđena neka bolest), jer to znači da smo u svakom pogledu krojači svoje sudbine. Sad mi je postalo jasno zašto tata ne može jesti tortu na mom 10. rođendanu, iako je to najljepša torta ikad, zašto je ručak uvijek u isto vrijeme i zašto je mama vagala voće prije nego bi tata jeo. Odjednom više nisam vidjela mrzovoljnog tatu koji ne želi jesti slatko ili nazdraviti, nego discipliniranog čovjeka koji zna da mora svoje zdravlje i sebe staviti na prvo mjesto kako bi mogao biti tu za druge još puno, puno godina. I evo ga danas, sa 40+ „slatkog“ staža i s minimalnim posljedicama. Služi mi kao pravi primjer kako imati uspješnu karijeru i bezbrižan život uz ovu kroničnu bolest (iako najveće zasluge pripadaju mojoj mami, koja u šali kaže da ima dijabetes tip žena).

Ako me išta tata naučio u životu, to je da bolest nikada ne smije biti izlika.

Nije lako i uvijek ima onih loših dana kada mislim da zbog rollercoaster-a šećera neću preživjeti dan, ali prepreke su tu da nas nečemu nauče i da izađemo jači iz tih situacija. Iako sam dosta nova u svemu ovome, više se skoro niti ne sjećam kako je to bilo prije nego što sam morala brojati UH, prije nego što sam morala planirati koju odjeću nositi da mi je lakše ubrizgati si inzulin, a čak se sad niti ne sjećam vremena prije Libre senzora koji su neopisivo olakšali stvar. U jednom trenu, te 2014., sam mislila da nikad neću biti više bezbrižna radi tereta koji mi stoji nad glavom 24/7. Zahvaljujući napretku tehnologije i medicine, potpori prijatelja, obitelji  i drugih osoba s dijabetesom, koji su mi pokazali kako je sve moguće, 4 godine poslije sam magistra farmacije koja samostalno i živi i radi jednako bezbrižno kao prije i nadam se da će to tako ostati još mnogo godina! :D

Imam dijabetes, ali on nema mene!