Dijagnoza dijabetes tip1 prije 40-ak godina
Intervju vodila – Ana Špoljarić
Ove godine, kada obilježavamo 100. godišnjicu od otkrića inzulina te povodom mjeseca svjesnosti o dijabetesu, okupili smo nekoliko naših članova s dugogodišnjim stažem dijabetesa tipa 1. S njime žive preko nekoliko desetljeća i autentični su svjedoci u iznošenju činjenica kako je nekad bilo živjeti s ovom dijagnozom, dok nije bilo sve tehnologije, a kako je danas.
Svaka od ispričanih priča je jedinstvena, stoga, upoznajmo naše govornike:
Rajka Štefanić, 75
Dijabetes tip 1 – 56 god.
Darko Buliga, 68
Dijabetes tip 1 – 39 god.
Nada Šegrt, 64
Dijabetes tip 1 – 53 god.
Marijana Posavac, 64
Dijabetes tip 1 – 43 god.
Sanja Novak Orlić, 51
Dijabetes tip 1 – 43 god.
Mario Žitnik, 50
Dijabetes tip 1 – 40 god.
Ana: Bok ekipa! Otkrijte našim čitateljima kada vam je dijagnosticiran dijabetes tipa 1?
Marijana: Dijabetes sam dobila 1978. godine, u 21. godini života.
Rajka: Dijabetes mi je otkriven 1965. godine, odmah nakon upisa na fakultet. Imala sam 19 godina.
Sanja: DM tipa I otkriven mi je u rujnu 1978. godine, kada sam imala 8 godina.
Nada: Dijagnozu dijabetesa dobila sam 1968. godine u dobi od 11,5 godina.
Darko: Dijabetes mi je otkriven 1982. godine s mojih 29 godina.
Mario: 1981. godine. Imao sam 10 godina.
Ana: Na koji ste način saznali za svoju dijagnozu?
Marijana: Išla sam na liječnički pregled za vozačku dozvolu. Iz laboratorija javljaju da moram otići u Zavod za dijabetes koji se u to vrijeme nalazio u Petrinjskoj ulici (nasuprot slastičarne). Tu započinje moja priča s dijabetesom. Odmah sam dobila jednu dozu bistrog inzulina. Ubrzo sam dobila mjesto u bolnici. Tada su postojale samo dvije sobe za slatke pacijente. Sobe sa 5 kreveta; jedna za žene druga za muškarce. Baš u to vrijeme se skupljala donacija za izgradnju današnje klinike Vuk Vrhovac.
Rajka: Nakon što sam primijetila da sam često i jako žedna, te da sam sve mršavija i mršavija, otišla sam kod doktorice opće prakse. Ona je odmah posumnjala na dijabetes što su dodatne pretrage i potvrdile. Upućena sam odmah u bolnicu Rebro.
Sanja: Završila sam 1. razred osnovne škole. Otišla sam na more kod bake i djeda. Puno sam pila i mokrila. U 2-3 mjeseca izgubila sam 6 kg. Doktori su „prtljali“ na znajući što mi je, sve dok mamina prijateljica, koja je radila u labosu na Rebru, nije rekla da mirišem na aceton. Izvadila mi je krv, a rezultat je bio, dijagnoza dijabetes.
Tada sam primila prvu injekciju inzulina! 18.04.1968. godine.
Nada: Moja je priča bila ova – Na samom početku nije posumnjalo na dijabetes. Prvo su mislili da imam trakavicu (puno sam jela, a rapidno mršavila). Prošla sam razne pretrage, dok mi jedan liječnik (željeznički liječnik moga tate), nije privatno, u svom laboratoriju otkrio dijabetes. Nakon toga sam išla u ordinaciju školske medicine, a potom u Opću bolnicu Koprivnica. Tada sam primila prvu injekciju inzulina! 18.04.1968. godine. Nisam znala ništa o dijabetesu, poslije su mi rekli da je moj djed(mamin otac) umro vrlo mlad, da pio puno vode i da je to poveznica sa mnom. Naime, u to vrijeme još nije otkriven inzulin. Nije mi bilo teško što sam oboljela već to što sam bila “ponavljač” petog razreda osnovne škole.
Darko: Na dijabetes se odmah posumnjalo s obzirom da sam preležao virusnu infekciju tri tjedna i smršavio 10-tak kilograma, a mama je tada već imala DM1. Nisam bio u bolnici, a u početku sam svakih par dana išao na kontrole u tadašnji Zavod u Petrinjskoj ulici u Zagrebu. Svaki put kod drugog doktora dok na trećem pregledu došao u ruke dr. Manje Prašek, koja mi je rekla da sam sad njen :). Tada mi to nije bilo jasno, obzirom da sam prva dva puta morao doktorima ponovo pojašnjavati kako mi je sve to počelo. Zapisivao sam pitanja koja su me zanimala i tako je to krenulo.
Mario: Pio sam puno tekućine i uvijek bio žedan, umoran. Roditeljima, koji su me odveli na vađenje krvi u školsku ambulantu, naša susjeda, koja je imala Tip 2, rekla je: „Sigurno ima šećer.“ Završio u Vinogradskoj bolnici sa šećerom 27. Tamo su me naučili davati injekcije, vježbanjem pikanja u jastuk. Išlo se dan po dan. Sjećam se da sam nakon puštanja iz bolnice išao susjedi, inače medicinskoj sestri, koja mi je davala inzulin. S vremenom sam naučio i krenuo sam davati inzulin.
Igle su se morale svakodnevno iskuhavati i bile su dugačke i debele.
Ana: Kakva je bila tadašnja „tehnologija” koju ste koristili, a kakve preporuke za prehranu? Krenut ćemo s vama koji imate najduži staž. :)
Rajka: U početku dijagnoze, 1965. godine, sam svakodnevno odlazila u laboratorij na vađenje krvi i po dozu inzulina. Nakon toga dobila sam otprilike 5 igala, šprice i inzulin. Igle su se morale svakodnevno iskuhavati i bile su dugačke i debele. Inzulin je bio “svinjski”, čuvan u staklenim bočicama s gumenim čepom. Postojale su dvije vrste inzulina – mutni i bistri. Oni su se zajedno iz bočice uvlačili kroz iglu u špricu. Tu “mješavinu” davala sam si jednom dnevno. Jako sam dobro podnosila taj inzulin. Uz pomoć prijatelja iz Njemačke nabavila sam novu tehnologiju: stalak – posudicu, nešto kao npr. pernica, za čuvanje igala i šprice u kojoj je bio alkohol, te se onda igle nisu morale iskuhavati svaki dan.
Šećer sam tada kontrolirala 1 puta tjedno u laboratoriju u Domu zdravlja. Nakon otprilike još godine dana dobila sam reagens za mjerenje šećera u urinu. Taj reagens se stavljao u urin i onda se sve zajedno kuhalo i prema boji se određivala koncentracija šećera.
Što se tiče prehrane, endokrinolog mi je preporučio dijetu bez šećera i masnoća. Iskreno više se ne sjećam točno. Sjećam se da sam doma vagala hranu, ali to radim i danas. Jedino što je razlika u onda i danas je to da danas ima puno veći izbor namirnica i što se puno više obraća pažnje na nutritivne vrijednosti namirnica.
Fotografije prijašnje dijabetičke tehnologije su nam ustupili naši sugovornici.
Redom: Slika 1. Simbolični prikaz kako se igla stavljala na staklenu injekciju. Slika 2. Staklena injekcija. Slika 3. Lanceta (žileta) kojom se prije pikalo u prst i generacije iza. Slika 4. Jedan od prvih aparatića. Slika 5. Trakice kojima se GUK kontrolirao vizualno i koje su služile za aparatić.
Nada: Tada, 1968. godine su se koristile šprice i igle koje smo iskuhavali svaki dan. Mama bi prokuhala vodu i onda stavila špricu i iglu iskuhavati. Koristio se “kristalni” i “mutni” inzulin. Promjenom liječnika školske medicine, upućena sam u Zagreb i to u Petrinjsku ulicu. Nismo imali nikakve aparatiće za mjerenje šećera, pa smo mjerili šećer jednom tjedno i to utorkom.
Preporuke za hranu su bile uglavnom: jedni do četiri jaja tjedno, kruh do 5 dkg dnevno, nema pohanog, “faširanog” itd. Od voća strogo zabranjeno jesti grožđe, trešnje… Moram napomenuti da zbog straha od hipoglikemije nisam imala ni jednu svjedodžbu završnog razreda sa ocjenom iz tjelesnog odgoja, jer sam sa liječničkom potvrdom bila oslobođena od vježbanja.
Moj ujak je živio i radio u Njemačkoj, pa mi je jednom godišnje donosio veći broj tankih igala za davanje inzulina. Ne biste vjerovali, ali ja sam se tome radovala.
Sanja: Tadašnja takozvana tehnologija i postupci za mene, osmogodišnjakinju, bili su: iskuhavajte šprice i metalne igle puno puta, sve dok se totalno ne zatupe. Igle su bile debele i tupe kao kolci. Moj ujak je živio i radio u Njemačkoj, pa mi je jednom godišnje donosio veći broj tankih igala za davanje inzulina. Ne biste vjerovali, ali ja sam se tome radovala. Samokontrola se „provodila“ urinskim test trakama, ali tek kasnije. Rezali smo škarama trake po duljini na pola, jer ih nismo imali dovoljno (danas se pitam jel takvo testiranje uopće bilo valjano). Prisustvo šećera u urinu očitavalo se ljubičastim nijansama i to +, ++ ili 3 + križića. Aparatiće uopće nismo poznavali niti imali. Jednom u 2 ili 3 mjeseca dijete bi bilo naručeno na kontrolu i na osnovu 2 mjerenja GUK-a (natašte i 2 h nakon jela) dijabetolog je određivao terapiju, bez uputa o eventualnim korekcijama doze.
A hrana? Za nju su mi govorili ovako: Nemojte jest slatko (ha, ha!). Bez koncentriranih ugljikohidrata. Pola tanjura riže/krumpira i meso. Za povrće se ne sjećam. Nemojte jesti banane! Nemojte jesti grah!
Marijana: 1978. godine injekcije su se iskuhavale da bi bile sterilne, aparatića nije bilo, samo trakice za mjerenje šećera u urinu. Mjerilo se jednom ili ni jednom dnevno, zbog ograničenog broja trakica. Što se prehrane tiče, tada je bilo rečeno kako ne smijemo jesti slatko i masno te da moramo jesti češće, po malo.
Prije mjerenja aparatić je trebalo kalibrirati sa zelenom i plavom trakicom koje su morale pokazivati točno određene vrijednosti. Ako je trebalo pokazati npr. 5,7 mmol/l, a trakica je pokazivala 6,2 mmol/l – šrafcigerom je trebalo na aparatiću odvrtiti na traženih 5,7.
Mario: U vrijeme mog obolijevanja nije bilo iskuhavanja šprica, ali bile su injekcije sa (jedna crtica dvije jedinice, potom jedna crtica jedna jedinica). Inzulini Kristal i Lenta, kasnije Actrapid i Monotard.
Aparatić su roditelji, ne sjećam se kako nabavili. TRS-ov. Prije mjerenja ga je trebalo kalibrirati sa zelenom i plavom trakicom koje su morale pokazivati točno određene vrijednosti. Ako je trebalo pokazati npr. 5,7 a trakica je pokazivala 6,2; šrafcigerom je trebalo na aparatiću odvrtiti na traženih 5,7. Isti postupak s drugom trakicom npr. 17,2. To je trebalo značiti da je aparatić kalibriran i da pokazuje točan rezultat. Trebala je biti velika kaplja krvi koja se nanosila na trakicu, te nakon minute isprala pod mlazom vode. Nakon brisanja stavljala se u aparatić i dobivala vrijednost za koju ni sada ne znam koliko je bila točna ili netočna.
Za prehranu, koliko se sjećam, pretpostavljam da je bilo slično, ali mislim da se dosta naglaska stavljalo na ugljikohidrate – kruh, krumpir, riža. Naravno bili su sugerirani i međuobroci s voćem i znam da je postojao noćni obrok prije spavanja – čaša mlijeka.
Najveći problem je bio da su lancete za vađenje krvi bile prilično bolne (izgledale su kao žilet s trokutastim vrhom), a nije bilo lancetara za pikanje.
Darko: Aparatića 1982. godine nije bilo, samo trakice za vizualno očitavanje i za krv i za urin. Igle su za današnje vrijeme bile i tupe i debele, tako da sam po mogućnosti nabavljao iz inozemstva. Šećer sam mjerio jednom dnevno ili svaki drugi dan. Najveći problem je bio da su lancete za vađenje krvi bile prilično bolne (izgledale su kao žilet s trokutastim vrhom), a nije bilo lancetara za pikanje. Poslije su došli aparatići za mjerenje GUK-a i to je bila revolucija, pogotovo za mene jer sam bio tjelesno aktivan: planinario sam rekreativno igrao nogomet, badminton i dr. Sjećam se da sam na vrhu Triglava izmjerio GUK i bio je 5!!! :)
Preporuke za prehranu su tada za mene bile suviše komplicirane. Sestre i doktori su objašnjavali, ali je samo dijelom nešto zapamćeno. Od mame sam također ponešto saznao.
Ana: Jeste li u bolnici upoznali druge osobe s dijabetesom i jeste li ostali u kontaktu?
Marijana: Jesam i ostala sam s njima u kontaktu.
Nada: U Općoj bolnici Koprivnica bilo je malo osoba s dijabetesom moje dobi. Kasnije, kada sam bila u Zagrebu kod prof. Profozića upoznala sam Ljiljanu Tišlar (nažalost pokojnu) i s njom sam održavala kontakt. Danas imam više kontakata i divnih prijateljstva, a Marijana je jedna od njih. :)
Rajka: Kada sam bila u bolnici, bila sam jedina s dijabetesom tip 1. Sa mnom je bila starija gospođa kojoj je bio dijagnosticiran dijabetes tip 2. Kasnije, kada sam bila u drugom stanju, družila sam se ostalim trudnicama s dijabetesom tip 1.
Mario: Naravno, i danas smo u kontaktu. Svi živi i zdravi. Mislim da smo Sandra, Tony i ja čak istovremeno završili u bolnici (Vinogradska – soba 37). :)
Ana: Kako gledate na današnju, modernu tehnologiju (senzori, novi inzulini, pametne aplikacije i sl.)? Kakav je Vaš današnji život s dijabetesom u odnosu na prethodna desetljeća?
Marijana: Nemjerljiv! Poboljšanje u smislu tehnološkog napretka, bolji inzulini, senzor i ostalo.
Nada: Današnji život je u mnogočemu lakši. Sve ti je dostupno. Senzori su jako dobri i kažem da je to bilo nekad prije mnogi kojih nema bili bi među nama.
Sanja: Koliko divan, toliko ponekad i opterećujući. Možemo sami „upravljati“ i svakako, preuzeti odgovornost. Jedino mi je žao što uz sve današnje mogućnosti nije slatkoj javnosti omogućeno „izlječenje“ matičnim stanicama.
Darko: Današnja tehnologija uvelike pomaže u životu osoba s dijabetesom, pogotovo ako se sjetim kako je bilo prije. Možda i najvažnije je istaknuti da ako osoba s dijabetesom, kao i svi, stekne pozitivne navike, ništa nije teško i najzdravije je.
Kada sam prvi puta stavio senzor, rekao sam: “To je to! Ovo sam čekao već nekih 30-tak godina!”
.
Rajka: Od današnje tehnologije koristim senzor Libre i Miao Miao za kontinuirano mjerenje glukoze koji su mi spojeni sa mobitel i pametni sat. Život s tim je puno jednostavniji i bezbolniji jer nema stalnog pikanja u prst i vađenja krvi za mjerenje šećera. Isto tako, financijski je olakšavajuće jer ne moram stalno nadokupljivati trakice za mjerenje šećera iz krvi kojih nikad nije bilo dovoljno.
Što se tiče današnjih inzulina, s obzirom da dolaze u PEN-u puno ih je jednostavnije aplicirati, pogotovo na javnom mjestu. Inzulin dajem 4 puta dnevno, ali mi je to puno jednostavnije nego izvlačiti inzulin iz bočica kao nekada. Isto tako, uz pojavu brzodjelujućeg inzulina Fiasp ne moram više dugo čekati između injiciranja inzulina i obroka. Puno ljudi već koristi i pumpu. Rado bih je i ja probala jer mislim da je s njom život još jednostavniji.
Mario: Danas kao 50 godišnjak, koristim inzulinsku pumpu (ne najnovijeg tipa…čekam novu). Koristim FS Libre senzore i dalje vodim brigu o samokontroli. Prije nego su senzori došli na listu, kupovao sam ih i nabavljao izvana. Kada sam prvi puta stavio senzor, rekao sam: “To je to! Ovo sam čekao već nekih 30-tak godina!” Sada u svakom trenutku znam što se događa i znam što treba napraviti. Meni je prvome to u interesu.
Ana: U kojim ste aktivnostima sudjelovali u ZDD-u i rado ih se prisjećate?
Marijana: Rado se prisjećam joge i javnozdravstvenih akcija mjerenja šećera građanima.
Nada dodaje: Budući sam dislocirana, odnosno, živim u Križevcima, nisam bila na puno aktivnosti, ali se sjećam rado kongresa u Dubrovniku, Primoštenu te zajednički put u Australiju.
Rajka: Uvijek su mi bila draga druženja u ZDD-u. U sjećanju mi je vježbanje s prof. Jadrankom Kos koje mi je bilo jako korisno. Isto tako, brojna predavanja na temu prehrane i novih tehnologija, te online predavanja sada u vrijeme pandemije. Također, bio mi je jako koristan boravak na Sljemenu gdje sam upoznala novo društvo. Svi su dosta mlađi od mene, i od kojih sam sigurna da ću uvijek dobiti pomoć ili savjet ako zatrebam.
Sanja potvrđuje Rajkino: Sljeme, definitivno!
Darko se prisjeća: Nedugo nakon što sam dobio dijabetes, dr. Prašek je osnovala Klub dijabetičara.
Sastajali smo se dva puta mjesečno (svake 1. i 3. srijede) u tadašnjem Plivinom klubu u ulici 8. maja. Tamo smo mjerili šećer u krvi (ŠUK), aparatićem koji je nosila dr. Prašek, pa smo imali privilegij mjerenja.
Mario nabraja: Sjećam se kampova za djecu, odlazaka u Skrad (Gorski kotar), kasnije Crikvenica, gdje bi uz igru i druženje, a da možda nismo bili ni svjesni, bili pripremani na život s dijabetesom. I ovom prilikom HVALA! svim sestrama i doktoricama koje su bile dio toga. Sjećam se akcija povodom obilježavanja Svjetskog dana dijabetesa 14.11. sa javnim mjerenjima, kongresa, Kluba mladih, planinara, tečaja plesa.
Ma svega je bilo. Sve pohvale ZDD-u što nas i dalje okuplja, informira, podupire i diše s nama!
Ana: Kratka poruka koju biste poslali svojoj generaciji koja ima dijabetes tipa 1 preko nekoliko desetljeća?
Rajka: Pozdravljam sve koji su moja generacija s dijabetesom preko nekoliko desetljeća. Sigurna sam da uz dr. Prašek i izvrsnu ekipu iz ZDD-a već sve znaju o regulaciji šećera pa im po tom pitanju nemam što govoriti. Neka se i dalje čuvaju i nadam se da ćemo se uskoro opet moći družiti u prostorijama ZDD-a.
Sanja: Samo hrabro se držimo!
Marijana: Često provjeravajte svoju glukozu, i hodajte, hodajte! Šećite se i budite aktivni!
Nada: Čuvajte se, mjerite redovno šećer, vježbajte, ako ne možete, tada puno hodajte.
Darko: Radite stvari koje vas čine veselim, budite aktivni!
Mario: Sam sebi, ali i generaciji kažem: “Dobro je! Naravno, uvijek može bolje! I dalje pazi što radiš i nemoj da ti dijabetes bude prepreka za bilo što u životu. Nije ni do sada!”
Dragi čitatelji, ovo je naša generacija +/- 40. Kroz napisane retke uplovili ste zajedno sa mnom u prošla, ne tako davna vremena. Mnogi od vas, vršnjaci s našim intervjuiranima, mogu se prisjetiti i rezonirati s napisanim. Mi, možda ponešto mlađi u dijabetičkom stažu, možemo samo zapljeskati i diviti se svima koji su, unatoč svim teškoćama s kojima su se susretali ipak uspjeli te su danas dio naše zajednice.
Prije 100 godina dijagnoza dijabetes je bila sigurna smrt. Njegovim otkrićem, za što svake godine, 14. studenoga odajemo počast njegovom izumitelju, Fredericku Bantingu, nebrojeni životi su spašeni. Svako desetljeće donosilo je svoj napredak. Danas, u odnosu na deset, dvadeset, trideset godina i više godina – pojam iskuhavanja igle, mjerenja glukoze isključivo putem urina ili jedanput tjedno u laboratoriju, potpuno je nestao. Ostaju tek zapisi i velike pobjede naših aktera.
Danas, složit ćete se, uistinu svjedočimo velikim tehnološkim napredcima čije nam funkcije nude bolji pogled i pregled u naš dijabetes. Da je tako, potvrđuju i naši Rajka, Nada, Sanja, Marijana, Mario i Darko. Da uvijek može bolje, može. No, tome i stremimo.
S mislima na 100-godišnjicu od otkrivanja inzulina, te kroz ovu kratku retrospektivu Hrvatske povijesti s dijabetesom, a i vašu osobnu, slobodno, bez rezerve se potapšajte po ramenu i osvijestite misao – Uspjeli smo i uspijevamo! Dan po dan!
View this post on Instagram
