Kako prihvaćam svoj dijabetes i predstavljam ga drugima?

Kako prihvaćam svoj dijabetes i predstavljam ga drugima?

Priča Lucija Mušćet

Zastrašujući početak nove akademske godine. Nova okolina, novi profesori, nekome i novi grad. Puno novih ljudi i još više pitanja zašto i kako?

Ja, Lucija, studentica geodezije iz Zagreba, kako se nosim sa svime time?

Dijabetes je moj životni suputnik već jako dugo. Od 21 godine života, s njime putujem čak 16. Prva sam u obitelji koja ga je dobila, tako da je to bio veliki šok za sve. Najbolji prijatelj mi je inzulinska pumpa koja krasi moje odjevne kombinacije već punih 12 godina, a u zadnjih godinu dana, dobila je i ona svojeg najboljeg prijatelja – mali, a opet jako veliki, senzor za mjerenje šećera, Freestyle Libre. Ova dva najbolja prijatelja omogućuju mi veliku fleksibilnost u svakodnevici.

U jednom dijelu puberteta dijabetes me je počeo jako smetati i krenula sam se zatvarati u sebe, skrivati ga od drugih. Bilo mi je dosta odgovarati na pitanja i samo sam htjela da nije vidljiv. Duga je to borba bila sama sa sobom i zapravo nikada neće završiti. Danas ga ponosno nosim na vidljivome mjestu i želim da svi vide koliko sam daleko dogurala u svojoj kontroli nad njime. Uspjela sam ga pretvoriti u svoju vrlinu.

Zapravo, oduvijek sam veliki društvenjak. Obožavam druženja, festivale, izlaske i upoznavanje novih ljudi. Tu sam naučila kako se nositi sa njime i predstaviti ga drugima, a da se oni ne uplaše. Sreća u nesreći je što uvijek nečija baka/djed ima šećer i ne smiju slatko i moraju se ponekad pikat s nečime ili piju neke tablete pa ljudi kao donekle i znaju o čemu pričam kad im pokušavam objasniti što je taj bijeli krug na mojoj ruci ili mp3 koji nosim zakačen na remenu?

Svi znamo što nosi studentski život – kolokvije, stres, ispite, cjelodnevna predavanja, menzu i izlaske. Sve mi to možemo. Apsolutno ni u čemu nas dijabetes ne može usporiti. Naučio me samo kako biti upornija, koliko je važno brinuti se i ulagati u sebe. Svi znamo da dobra kontrola dijabetesa i stres ne idu dobro skupa. Naravno, tu je pripremljenost i organiziranost najbitnija, nikad nismo savršeni i učit ćemo zauvijek, ali si možemo poprilično olakšati. Kao geodetski tehničar dolazila sam do predrasuda kako ću ja taj posao raditi jer ipak zahtjeva i terenski rad. Na primjer, u mom ruksaku uvijek se nađu dekstroze, sokići (oni iz menze su najbolji) i nešto sitno za pojesti u slučaju hipa. Kad sam pokazala da sam ozbiljna, nitko više nije sumnjao u mene da to mogu raditi.

Kad sam pokazala da sam ozbiljna, nitko više nije sumnjao u mene da to mogu raditi.

Kraj bih zaključila s malim natuknicama za sve nas kojima treba malo dodatne motivacije za bolju samokontrolu:

Kakav stav ja zauzimam?

  1. Dijabetes je vaš imidž. Htjeli vi to ili ne ljudi će vas pamtiti po tome. Ne možete vi bez njega, ne može on bez vas.
  2. Dio je nas. Nikada nećemo biti usamljeni, uvijek ga imamo uz sebe.
  3. Nije naša slabost, čini nas jačima.
  4. Super je imat kontrolu nad sobom.

Kako si pomoći?

  1. Priključite se najbližoj dijabetičkoj udruzi ili našem Klubu mladih 😊 .
  2. Dijelite svoje probleme, razmišljanja i spoznaje.
  3. Educirajte svoje prijatelje. Osjećat će se super pametno kada će odgovarati na pitanja umjesto vas.
WP-Backgrounds by InoPlugs Web Design and Juwelier Schönmann