Priča Antonia Precali

Kada dijabetičar upozna drugog dijabetičara, oni ne pričaju o horoskopskim znakovima ili najdražoj vrsti glazbe, kako to obično biva na upoznavanju. Njihovo upoznavanje započinje pitanjima Kako se zoveš?, zatim Koliko dugo imaš šećer?, a obično nakon toga slijedi priča o načinu na koji je dobio dijabetes. Kako sam ja osoba s dijabetesom i voljela bih vam se predstaviti, učinit ću to na dijabetički način i ispričati vam priču kako sam dobila pozivnicu i ušla u svijet „slatkiša“.

Prije samoga početka dužna sam vam par osnovnih informacija. Zovem se Antonia, studentica sam medicine i  već 8 godina sam slatka. Moja priča započinje u kasnu zimu 2011. godine, jedno dva mjeseca prije mog 12. rođendana. Tada sam pohađala 5. razred osnovne škole. Sjećam se da sam po cijele dan bila jako umorna i blijeda, što nije baš normalno za djecu u tom periodu. Naravno, moja mama se zabrinula i odvela me k doktorici, a ona me poslala vaditi krv. Nalazi krvi su pokazali da sam bila anemična, a šećer mi je bio 6,01 mmol/L (ništa previsoko za uzbunu). Dobila sam tablete za željezo i rekli su mi da dođem za mjesec dana ponovno vaditi krv. Nakon tih mjesec dana, evo me u laboratoriju i ponovno čekam nalaze. Tada su nalazi pokazali da nisam više anemična, a šećer mi je bio 6,1 mmol/L.

Tjedan dana kasnije bila sam na rutinskoj kontroli kod hematologice, ta kontrola je prošla odlično, a ona me dalje poslala kod endorkinologa. S obzirom da moji šećeri nisu bili jako visoki, morala sam napraviti OGTT (oralni test za toleranciju na glukozu). Ovaj test je prošao vrlo bezbolno, par puta su me bocnuli u prst i još sam morala popiti slatku vodu. Točne nalaze nisam saznala, ali su oni bili moja pozivnica da 1. travnja 2011. godine završim na dječjoj endokrini na Rebru. Tamo sam provela nekoliko dana i tada sam upoznala dosta osoba s dijabetesom i naučila puno o dijabetesu. Kada su me pustili doma, dijagnoza mi je bila pred dijabetes tipa 1, a terapija: dijabetička prehrana. Nisam trebala mjeriti šećer svaki dan niti si davati inzulin.

Zaključila sam da ja uopće nisam pravi dijabetičar i da su mi izveli slasnu prvoaprilsku šalu. No, sedam mjeseci kasnije, točnije 1. studenog 2011., ponovno dolazim na Rebro i postajem pravi dijabetičar. Izgleda da šala, ipak nije bila šala. I iako bi bilo lijepo da je bila, odlučila sam prihvatiti ovu situaciju i boriti se.

Nisam dala da me šećer sprječava u životu, već sam svakim danom učila kako ga kontrolirati.

Naravno da je ponekad bilo teško, da je bilo puno uspona i padova, tuge i veselja, ali o tome ću vam pričati neki drugi put.

Dragi čitatelji, ovom sam vam se pričom htjela predstaviti i ispričati vam kako sam ušla u svijet osoba s dijabetesom. Ovo je samo početak jednog slatkog putovanja. Nadam se da ćete mi se na njemu pridružiti i da ćemo zajedno otkrivati sve njegove čari.

Do sljedećeg puta,

vaša Antonia