Pišu korisnice inzulinskog injektora i inzulinske pumpe – Mirna Brkušić i Lucija Mušćet

Od vremena kada je prvi put uspješno primijenjen inzulin kod ljudi za liječenje dijabetesa 1922. godine do danas, medicina je, srećom, drastično napredovala, te nam se trenutno nalaze na raspolaganju brojne vrste što inzulina, što pomagala za primjenu inzulina. U ovotjednoj temi pričat ćemo o prednostima i manama inzulinske pumpe naspram inzulinskih penova i iglica.

Vrste inzulina

Iako to već vjerojatno svi dobro znamo, u intenziviranoj terapiji inzulinom šećerne bolesti tipa 1 u Hrvatskoj postoje različite vrste inzulina koje se razlikuju po načinu/vremenu svog djelovanja.

(Ultra)brzodjelujući inzulini su inzulinski analozi ( što znači da je u aminokiselinskom slijedu koji čini protein ili izmijenjen redoslijed ili su dodane aminokiseline) redom aspart (npr. Novorapid, Fiasp), glulizin (npr. Apidra) i lispro (npr. Humalog) inzulin pokrivaju potrebe organizma za inzulinom nakon obroka (postprandijalno).

Dugodjelujući inzulini su inzulinski analozi detemir (Levemir), glargine (Lantus) i degludek (Tresiba) čija je svrha regulacija glikemije natašte i interprandijalno, odnosno pokriva bazalnu potrebu organizma za inzulinom.

Samo ćemo spomenuti da postoje i kratkodjelujuci humani i predmiješani inzulini koji su više zastupljeni kao dodatna terapija u liječenju dijabetesa tip 2. U početku se za primjenu inzulina moralo prokuhavati šprice i puno duže igle od onih koje susrećemo danas.

Ukratko o inzulinskom penu

Danas na penove najčešće idu iglice od 6, 8 ili 12 mm a za djecu ili mršavije osobe nekad i 4mm. Potrebno je ispravno primijeniti inzulin – u kožni nabor tj. potkožno masno tkivo, pod kutom od približno 90 stupnjeva (ovisno o duljini igle i kožnom naboru- dulja igla ide pod manjim kutom i manji je kut što je manji kožni nabor) i redovito mijenjajući mjesta uboda kako bi se izbjegla lipohipertrofija odnosno zadebljanje potkožnog masnog tkiva koje bi onda uzrokovalo nepravilnu apsorpciju inzulina.

Područja najprikladnija za primjenu su stražnjica (gornji vanjski kvadrant), trbuh (najmanje 2cm od pupka), vanjska strana natkoljenice (gornja trećina) i vanjska strana nadlaktice (srednja trećina).

Korištenje penova zahtijeva bockanje minimalno 4-5 puta na dan, ovisno o broju obroka i načinu doziranja bazalnog inzulina, što se s razlogom smatra jednom od najvećih mana pena u usporedbi s pumpom. Međutim, ispravna primjena i redovno mijenjanje iglica osigurava da nema boli i neželjenih posljedica.

Prednosti korištenja pena bi bile veća sloboda tijekom bavljenja sportom, tuširanja, plivanja, izbora odjeće (ako ne želimo da se pomagalo ističe) i slično. Također, kako se kod penova koriste odvojeno i bazalni i ultrabrzi inzulini, manja je šansa da ćemo zbog neke tvorničke greške koje se ponekad događaju ostati „nepokriveni“ inzulinom.

Ukratko o inzulinskoj pumpi

Ideja inzulinske pumpe rođena je 1963. godine u Los Angelesu. Prvi eksperimentalni modeli pumpi bili su izrazito veliki te su se nosili na leđima kao velike naprtnjače. Današnje inzulinske pumpe su veličine manjeg ili starog  mobitela.

Inzulinska pumpa je mali, kompjuterizirani uređaj koji oponaša način na koji radi ljudska gušterača isporučujući kontinuirano malenu dozu brzodjelujućeg inzulina koju zovemo bazalni nivo i dodatnim inzulin koji nazivamo bolus prilikom hiperglikemije i jela. Sastoji se od spremnika u kojem se nalazi inzulin te infuzijskog seta putem kojeg se isporučuje inzulin. Terapija inzulinskom pumpom jedna je od naprednih tehnoloških metoda za postizanje normalne razine glukoze u krvi. Danas imamo sve automatiziranije sustave za dovođenje razine šećera u normalnu. Najatraktivnija tehnologija danas nam je Closed loop sustav i SAP tehnologija (senzorom potpomognuta pumpa).

Closed loop sustav je diy (do it yourself, tj. napravi sam kod kuće) sustav koji se sastoji od pumpe, senzora za mjerenje šećera iz međustanične tekućine i mini računala koje upravlja inzulinskom pumpom. Senzor koji očitava vrijednosti glukoze šalje te podatke u računalo koje upravlja inzulinskom pumpicom. Ako vrijednost glukoze raste, računalo daje više inzulina, ako pada, pumpica zaustavlja dotok inzulina.

SAP tehnologijom, koja je službena i odobrena od strane liječnika, želi smanjiti broj hipoglikemija tako što će pumpica sama zaustavljati isporuku bazala te će alarmirati korisnika prilikom hipo i hiperglikemija.

Uložen trud = kvaliteta života s dijabetesom

Najveće prednosti takvih sustava u fleksibilnosti korištenja, slobodi tijekom jela, spavanja i vježbanja, brza reakcija na porast ili pad glukoze. Uz sve dobro što nam takvi sustavi donose uvijek dolaze i mane, najčešći problemi koji se pojavljuju je prekid isporuke inzulina uslijed začepljenja infuzijskog seta, prazna baterija ili jednostavno senzor koji ne može uvijek imati točna mjerenja. Uz pravilno korištenje i pažljivo korištenje može se ostvariti odlična kontrola nad dijabetesom te tako smanjiti mogućnost za sve buduće komplikacije.

Zaključno, koju god opciju odabrali najbolja kontrola dijabetesa ne dolazi od samih pomagala nego od našeg vlastitog truda i zalaganja za naše zdravlje.

BONUS: Pizza vs. inzulin

Za kraj vam donosimo par savjeta kako bismo si mi dale bolus doze inzulina kada je u pitanju jedno od kaloričnih obroka kod svih osoba s dijabetesom – pizza. Taj obrok često nam donese disbalans razine glukoze, pa smo odlučile s vama podijeliti kako bismo si mi dale inzulin kada je u pitaju klasična pizza i pizza od cvjetače. Sadržaj pizze i nutritivne vrijednost izračunala je Tihana Šadek, mag. nutr.

Kao zaključak: Pri odabiru bilo koje od navedenih verzija pizze, važno je osvijestiti si koju količinu ugljikohidrata i masnoće ćete pojesti, te na koji način ‘bolusirati’ inzulin imajući za cilj razinu glukoze u zadanim granicama.