Piše Lucija Ilijanić

Danas je Lucijin dan! Svakim danom ova mlada šesnaestogodišnja djevojka izrasta u predivnu osobu. Također, napreduje u spoznaji i prihvaćanju svog dijabetesa. Tradicionalno, na svoj datum dijagnoze dijabetesa, za naš blog piše pisma dijabetesu i obrnuto, pa tako i ove godine.

Ako ste propustili pročitati prethodna dva pisma, možete ih pronaći ovdje i ovdje.

Lucija, želimo ti sretan drugi DIAroćkas! Hvala što svojim motivacijskim pismima osnažuješ mnoge teenagere s dijabetesom, ali i one starije!

Tvoja ZDD ekipa

Dragi šećeru, ovdje Lucija.

Ispričavam se na kašnjenju s odgovorom na tvoje prethodno pismo. Nisam znala kako započeti ili kako odgovoriti na tvoje pouke i savjete. Trebalo mi je malo vremena da te još bolje upoznam bez obzira na to što sam mislila da sam te uspjela nadvladati te da znam baš sve o tebi. Čovjek svaki dan uči, pa tako i ja. Svakim me danom sve više iznenađuje koliko često možeš mijenjati svoje raspoloženje (tj. GUK vrijednost), ali za to ćemo okriviti moj „pubertet“ i hormone s kojima očito svakodnevno vodiš borbu.

Ova mi je godina zaista bila dosta čudna. Promijenila sam ljude koji me okružuju, na čemu moram zahvaliti upravo tebi. Rekao si mi da moram pronaći one koji me usrećuju i ispunjavaju pa sam se upravo zbog toga maknula od svih zbog kojih sam bila pod stresom i zbog kojih su moje tijelo i duša patili. Zbog tih sam si „toksina“ morala davati inzulin kao da „vodu pijem“. Oprosti što sam te znala zanemariti i ne brinuti se o tebi u mjeri u kojoj bih inače trebala. Nema izlike za to jer ti si dio mene i zauvijek ćeš biti.

U početku našeg druženja, u meni si stvarao velik osjećaj nesigurnosti.

U nekim životnim situacijama čovjek jednostavno mora biti sebičan. Ne smijemo, naravno, biti sebični na loš način i to koristiti da bismo druge povrijedili, ali trebamo biti „sebični“ u smislu da volimo i poštujemo sebe. Sasvim je normalno i uobičajeno da ljudi osjećaju nesigurnost. Ti si meni u početku našeg druženja stvarao velik osjećaj nesigurnosti (nisam voljela nositi nikakve uže majice jer bi mi se onda na ruci vidio trag senzora … znam da je to mala i skoro posve neprimjetna stvar, no mene je to jako mučilo). Da se bilo kojeg čovjeka pita što bi promijenio kod sebe, pretpostavljam da bi nabrajao želje vezane uz fizički izgled zbog kojega se osjeća nesigurno i nelagodno, a netko bi se možda sjetio svojih mana i grijeha. Ipak, trebamo biti zadovoljni i svakim danom bolji nego što smo bili jučer jer od prvog udaha pa do zadnjeg izdaha zapravo smo – sami. Da malo pojasnim; svake sekunde u danu, minute u satu, dana u tjednu, mjeseca u godini na ovom zemaljskom životu, jedina osoba koja je s nama u svim fazama i trenucima upravo smo mi sami (i Bog). Upravo zato čovjek treba raditi na sebi da bismo se jednoga dana, kada naš sat počne otkucavati zadnje trenutke, mogli prisjetiti svega, otići do ogledala (na dvije noge, sa štapom ili u kolicima), pogledati se ravno u oči i ponosno reći: „Da, zadovoljna sam sobom i svime što sam postigla“. Možda će nekome od nas u tom ogledalu biti odraz osobe oko koje će skakutati (pra)unučad, možda će na stolu pored ogledala biti puna hrpa albuma sa slikama iz različitih dijelova svijeta koje smo proputovali, možda će nam na zidu iznad tog stola biti diplome koje smo „zaradili“, ili na polici mnoštvo medalja i trofeja koje smo postigli u nekom nama dragom sportu. Velik je i dug put do tog cilja, a na tom putu (kako si mi i sam rekao) bit će puno rupa na cesti, snijega, poledice, poplava i vrlo opasnih dionica, stoga treba paziti na prepreke i čvrsto držati volan.

Moram ti priznati… ovaj suživot s tobom uopće nije lagan. Nekad znaš biti jako naporan, bez uvrede. Znaš mi toliko dignuti tlak da na kraju pomislim: „Ma, ‘ko te šiša!“, ali svejedno, i tad se moram pobrinuti za tebe jer ako te pustim da radiš što hoćeš, počet ćeš mi se osvećivati na druge načine. Budeš li visok, izjest ćeš mi organe, na što bi se mogle nadovezati i druge komplikacije – s očima, krvnim žilama, ostalim dijelovima tijela u kojemu si se tako lijepo udomaćio… Ako mi se pak poželiš osvetiti tako da padneš, počet će mi se vrtjeti, neću dobro vidjeti, srce će mi početi tući kao ludo i obuzet će me strašan nemir… Te tvoje promjene raspoloženja još uvijek ne shvaćam i ne mogu naslutiti, ali kako vrijeme prolazi, vidim da se ipak počinjemo sve bolje slagati. Nema nam druge. Osuđeni smo jedno na drugo, pa iz toga prisilnog sustanarstva izvucimo najbolje…

Ja sam dosta zaboravljiva osoba, a najgore je kad čovjek zaboravi na sebe, pogotovo na svoje zdravlje. Ono je dragocjeni dar od Boga, a jednom kad ga izgubiš, osjetit ćeš veliki gubitak. Što se tiče „vanjskih čimbenika“, na njih se trudim utjecati najviše što mogu i žao mi je ako to nije dovoljno. Mislim da će nam najveći problem na kontroli u prosincu biti povišeni HBA1C, upravo zbog stresa koji smo proživjeli, a koji je krivac za 90 % bolesti. Zbog njega se mogu javiti i autoimune bolesti jer je upravo on krivac koji mi je zaustavio proizvodnju inzulina iz beta stanica. Riješimo li se stresa, riješili smo se pola problema. Ako ste mu pak kronično izloženi, držite se, kao što se ja držim. Iz dana u dan vidim rast i poboljšanje u našem odnosu. Naravno da mi i dalje nisi predrag i da bih najradije da te mogu izbaciti iz svog života, ali ti nisi osoba kojoj mogu zalupiti vratima. Ti nisi papir koji mogu zapaliti, nisi tekućina koju mogu proliti niti si otpad koji mogu baciti i tako te se zauvijek riješiti. Ti si dio mene i to je najteža činjenica koju moram prihvatiti.

Ja život zamišljam kao vožnju automobila. Svakom onom isprekidanom bijelom crtom (minutom) približavamo cilju ili kraju putovanja. Za dobru i sigurnu vožnju potrebno je poznavati svoj auto, potrebno je održavati ga, čistiti, točiti gorivom… Tako mi moramo poznavati sebe, svoju dušu, svoje tijelo… Ako želimo voziti taj automobil, moramo poznavati sve ceste i biti pripremljeni na sve uvjete na njoj. Tako je i u životu. Zna biti puno teških i tužnih dionica, ali ne treba gubiti nadu jer poslije kiše uvijek grane sunce. Ti si, šećeru, moj benzin. Moram voditi brigu o tome da te ima onoliko koliko treba jer ako na tebe zaboravim, moja vožnja staje.

Za kraj, možda bih ti trebala zahvaliti. Zbog tebe na neki način živim svjesnije, a dobivene mi se blagodati ne podrazumijevaju nego ih primam kao dar. Hvala ti što si mi otvorio oči i dao priliku da živim zdrav, izazovan i poučan život. Zbog tebe u svoj život puštam samo one koji mi odgovaraju, koji me vesele i obogaćuju. Ti si kao nekakva vrsta alarma za stres, nepogrešivo signaliziraš kad je u blizini bilo kakva opasnost. Zbog tebe sam upoznala svoje tijelo puno više nego što bih to vjerojatno ikad napravila da tebe nije bilo. Zbog tebe sam naučila što zapravo znači poslovica Carpe diem pa tako sada znam da ću iskoristiti svaki trenutak u danu jer ne znam kakvog ćeš raspoloženja ti biti sutra. Naučio si me da je sve moguće i da uz malo truda i rada mogu apsolutno sve! Prije dvije godine ležala sam u bolnici, mršava, dehidrirana, savijena od bolova, s braunilama u rukama, spojena s infuzijom, inzulinom i kojekakvim lijekovima, s aparatima po srcu i prsima… a pogledaj me sad! Nasmijana sam, sretna, slažem si život kao puzzle, jednu po jednu, planiram budućnost, razmišljam o fakultetima, ispunjavam školske obaveze… Hvala ti za sve, i dobro i loše. Kad si već tu, ajmo izvući ono najbolje što možemo u tom nametnutom suživotu.

To stalno i neprekidno kretanje podsjeća me upravo na život s dijabetesom.

Uvijek me zanimalo zašto je plavi krug znak dijabetesa. Nalazim objašnjenje: Plavi krug službeni je simbol dijabetesa. Prvi put ideja je predstavljena 2006. godine kada je on službeno postao identitet ove bolesti. „Zašto krug?“ Od kako ljudi znaju za sebe, krug predstavlja život i zdravlje, ali iznad svega jedinstvo. „Zašto plavi?“  Plava boja je boja neba, boja koja ujedinjuje sve narode i boja zastave Ujedinjenih naroda. Plavi krug označava jedinstvo globalne zajednice osoba s dijabetesom.

Mene osobno plavi krug podsjeća na nešto neprekinuto, nešto što ne staje, na rotaciju Zemlje, na cikličnost života. To stalno i neprekidno kretanje podsjeća me upravo na život s dijabetesom. To je bolest od koje nema odmora, prisutna je s nama dijabetičarima 24/7, 365 dana u godini. Nema pauze. Nema predaha.

Dragi čitatelji!

Znam da se neki od vas s ovom bolesti bore puno dulje nego ja. Meni će tek sada, 12. studenog, biti dvije godine otkako mi je dijagnosticiran dijabetes tipa 1. Po različitim stranicama, vašim profilima na instagramu i whatsapp grupama mogu zaključiti da ste jako pozitivne i vesele osobe koje ne gube nadu i koje prolaze svoju borbu svaki dan, baš kao i ja. Jako je lijepo vidjeti tako veliku zajednicu i biti njezin član. Ja se ne uključujem prečesto u rasprave ili savjete jer sam i dalje na neki način nova u ovome, ali takve vrste zajednica, poput ZDD-a (Zagrebačkog dijabetičkog društva), čovjeku stvarno mogu puno pomoći u najtežim trenucima života.

Htjela bih dio ovog teksta posvetiti i čitateljima koji nemaju dijabetes jer znam da ima i vas. Htjela bih se zahvaliti svakoj osobi koja me je barem jedanput pitala: „Je l’ ti sve okej sa šećerom? Je l’ se to sad malo ustabililo? Jesi se privikla? Ako što trebaš, tu sam.“ Lijepo je znati da ste bitni ljudima i da se oni koji možda ni ne znaju puno o vašoj bolesti brinu za vas.

Ako vidite da sam živčana ili da sam popila 4-5 boca vode jednu za drugom, to je znak visokog šećera. Ako vidite da sam zbunjena, da mucam i da mi oči nekontrolirano kolutaju, ili da mi je jako vruće dok se vama temperatura čini normalnom, to je znak niskog šećera. Imam jednu zamolbu: ako vidite nekoga da si daje inzulin, radije ga pitajte treba li mu pomoći, nego da odvraćate pogled uz riječi: „Ajme, užas. Ja to ne bih mogao. To sigurno užasno boli, a ja se jako bojim igle.“ Vjerujte, i mi smo se bojali, i nama je bila užasno na početku, ali ako vam život ovisi o toj maloj iglici (moja je dugačka 4 mm), ona je poput uboda komarca.

Moje novo mišljenje o dijabetesu

Dijabetes je jedna jako dosadna i naporna bolest (to se nije promijenilo) koja me je prisilila na novi početak, nov život. Poučila me da moram misliti na sebe i svoje zdravlje. Naučila me i natjerala na zdrav način života, način na kakav bismo svi trebali živjeti. Mogu se još dugo preispitivati: „Bože, zašto meni?“, ali sada smatram da je to gubitak vremena i uzaludno kukanje. Važno je biti pozitivan, nasmijan, okružen dobrim ljudima, uživati u malim stvarima i sretnim trenucima, te imati mogućnost ići kroz život s ljubavlju, prijateljima, Isusom. Sve to čovjeka čini sretnim i ja vjerujem da se sve događa s razlogom. Možda je upravo tako moralo biti: jedan ti se prozor zatvori da bi svježiji, čisti zrak ušao kroz drugi. Naravno da je teško i da ću, kako mi se sada čini, jednoga dana, kada dođem tamo Gore, Boga pitati da mi malo objasni neke stvari… ali možda ih uspijem dešifrirati i prije tog trenutka. A do tada…

Zavežite pojaseve, čvrsto držite volan i stisnite gas (obavezno paziti na benzin)! Oluja je prošla, izlazi sunce!

Zrak je pun ozona, neka vam vjetar mrsi kosu. Napravite puni krug.