Tip sam osobe koja voli putovati, upoznavati nove ljude, kulture, hranu, gradove i države. Najveći problem kod putovanja, u početku, predstavljao je moj dijabetes ili bolje rečeno kako se pripremiti za sve što me na putovanju očekuje, koliko potrošnog materijala ponijeti, kako ću proći kontrole na aerodromima, hoće li biti problema, moraju li rezervni dijelovi i inzulini biti u originalnom pakiranju i još puno sličnih pitanja. Tijekom prve godine života s dijabetesom bila sam na „staromodnoj“ terapiji (na špricama) što je zahtijevalo dodatnu brigu jer kao novootkrivena osoba s dijabetesom treba se pridržavati svih uspostava pa se tako inzulin posebno spremao u tzv. medicinsku torbu koja održava jednaku temperaturu kako se inzulin ne bi pokvario. Nakon te prve godine i borbe da moji inzulini prežive svako putovanje, došlo je do promjene te sam prešla na pumpicu koja mi je uvelike olakšala sve moje muke. Sve potrebno za dijabetes uvijek nosim u jednom ruksaku koji, neovisno o načinu putovanja, bude uz mene kako bi mi sve uvijek bilo dostupno. Ovisno o duljini trajanja putovanja, spremam potrebne količine potrošnog materijala kao i onog najvažnijeg – dekstroze (u našem slučaju dekstroza glavu čuva). Nekoliko puta mi se dogodilo da tijekom leta šećer padne, dok se pozove kabinsko osoblje prođe dosta vremena, računajući kako prvo moraju doći do vas pa dok kažete što vam je i da trebate neki slatki sok i slično, dok oni to donesu – prođe dosta vremena. Iz tog razloga na put možete krenuti bez svega, osim bez dekstroza, jer sam potrošni materijal kao i inzuline možete kupiti bilo gdje u svijetu, naravno postoje i različite grupe na društvenim mrežama gdje možete zamoliti za pomoć, jedino što obavezno morate nositi je dekstroza!

Ovisno o duljini trajanja putovanja, spremam potrebne količine potrošnog materijala kao i onog najvažnijeg – dekstroze (u našem slučaju dekstroza glavu čuva).

Moja priprema za putovanje počinje tako što u svoj ruksak stavim dovoljno potrošnog materijala za pumpu pa to uključuje, ovisno o duljini puta, 4-5 rezervnih setova ili više (bolje ponijeti koji komad više, nego se naći u problemu), trakica za aparatić (iako imam senzor nikad ne znaš što se može dogoditi pa uvijek ponesem trakice za aparatić), rezervni aparatić za svaki slučaj, dovoljan broj senzora (bar jedan-dva više od onog broja koliko mi treba tijekom putovanja jer se na putovanjima može dogoditi da se senzor ne postavi dobro, da dođe do nekih nepredviđenih problema), dekstroze pa čak i penove neovisno o tome koristim li pumpu ili ne, penovi su uvijek u mojom ruksaku, te naravno inzulin, koji nosim uglavnom kao i setove za pumpu, otprilike jednu kutiju inzulina s 5 ampula. Osim navedenih potrepština, ono što nikad ne zaboravljam je pismo dijabetologa na engleskom jeziku na kojem piše da imam dijabetes, na kojoj sam terapiji te koliko komada potrošnog materijala imam uz sebe (navodi se točan broj setova, trakica, senzora, inzulina…).

Kako izgleda putovanje avionom s dijabetesom?

U početku je moje putovanje izgledalo malo naporno jer sam na sigurnosnoj provjeri uglavnom morala stajati sa strane. Uzimali su mi putovnicu i boarding kartu sve dok sigurnosna provjera na aerodromu nije pokazala kako moja pumpa ipak nije nešto zabranjeno te da mogu nastaviti s putovanjem. Ponekad me to čekanje frustriralo jer je znalo trajati nekoliko minuta te se testiranje provodilo u posebnim prostorijama, no danas to više nije slučaj. Rezultat tog testiranja dobijete nakon nekoliko sekundi, na aerodromima već znaju što je pumpa te ne prave probleme. Nakon prolaska sigurnosne kontrole ništa više vas ne sprječava da nastavite svoje putovanje. Dok nisam imala senzor i closed-loop, mjerila sam šećer neposredno prije ulaska u avion, potom tijekom leta i po izlasku iz aviona. Netko može reći da je to bilo dosta uboda, ali dok ste u avionu vaše tijelo se nalazi u novoj okolini. Stoga sam voljela biti sigurna da je moj šećer pod kontrolom i iz tog razloga sam mjerila šećer malo češće.

Odlasci na sportska događanja s dijabetesom

Budući da obožavam sport, nogomet mi je jedan od najdražih sportova, gledala sam SP 2014 te SP 2018 uživo u Brazilu i Rusiji. Prilikom ulaska na stadione u Brazilu nije bilo nikakvih problema niti pitanja, rekla sam im da imam dijabetes i kontrola je prošla super. U Rusiji je bilo malo drugačije, jer su tražili potvrdu doktora da imam šećer, te sam morala iz torbice, koju sam nosila, izvaditi sve stvari za dijabetes i pokazati ih na pismu koje sam imala, no i tu provjeru sam uspješno prošla. Osim tih iskustava, bila sam na utakmicama u Engleskoj i Španjolskoj gdje nije bilo nikakvih problema niti pitanja vezanih uz moj šećer te stvari koje nosim u torbici.

Promjena vremenskih zona tijekom putovanja

Mnoge zemlje koje sam posjetila nalaze se u drugim vremenskim zonama od Hrvatske te je potrebno uskladiti vrijeme na pumpi s vremenom gdje se nalazim. Vremenske zone ne mijenjam tijekom leta, nego u trenutku kad sletim. Koji je razlog tome? Uglavnom tijekom dužeg leta ponašam se kao da se ništa nije promijenilo, jedem sve obroke koje dobijem i dajem za njih inzulin kako je potrebno. Vrijeme mijenjam kad sletim jer se u tom trenutku ponašam prema vremenu koje je u toj zemlji.

Najvažnija stvar

Uvijek pratite svoj šećer jer najbolje uspomene imate ako vam putovanje prođe bez problema koje vam može uzrokovati dijabetes. Sa svojim dijabetesom bila sam u Brazilu, SAD-u, većem dijelu Europe, Rusiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, na Maldivima, Sejšelima, Šri Lanci te na Baliju. Niti u jednoj od posjećenih zemalja nisam imala nikakvih komplikacija, niti sam morala posjetiti bolnice, no uvijek se prije putovanja pripremim i pogledam koje bolnice mi stoje na raspolaganju u slučaju nekog problema.

Putujte s osmijehom jer dijabetes ne utječe na vaše putovanje sve dok ga imate pod kontrolom ;).