Priča Ane Ožbolt

Neki dan sam razgovarala s osobom koja ima dijabetes i identične suborce kao i ja (čitaj: Libre i inzulinska pumpica). Nekako spontano razgovor je završio na temu dijabetesa.  Mogu reći da sam uživala u razmjeni  iskustva, a najviše sam cijenila iskreno suosjećanje i razumjevanje kad sam joj prepričavala situacije koje sam iskusila vezane uz dijabetes. Inače sam jako otvorena u svezi dijabetesa, ne skrivam pumpicu koju bez problema kačim na majicu i hlače te strpljivo odgovaram na sva moguća pitanja (bez obzira jesu li ona smislena ili nemaju veze s vezom), ali nekako razgovor s „dijabetičarima” nije isti kao i razgovor s „ne-dijabetičarima”. Ljudi mogu pokazivati razumjevanje ili empatiju za vaše problem, ali nikad neće potpuno razumjeti kakve su to muke sa setovima, hiper/hipoglikemijama itd., jedino ako ne žive s osobom koja ima dijabetes pa dijele „slatke brige”. Zato je stvarno bio gušt kada je ona odvraćala s „ahaa” ili kimanjem glave ili pak „tako i ja”. Zato i volim sastanke s osobama koji dijele moju dijagnozu. To me natjeralo na razmišljanje koje situacije „ne-dijabetičari“ ne razumiju, ali i obratno. Što smo sve trebali izbaciti iz svoje rutine kako bismo imali koliko-toliko ravnu liniju na Libreu? Zato sam napravila popis nekoliko stvari koje osobe koje nemaju dijabetes, te osobe koje ga imaju, ne mogu razumijeti.

Volim sastanke s osobama koji dijele moju dijagnozu.

Što osobe bez dijabetesa („ne-dijabetičari”) ne mogu razumijeti?

1. Provjeravanje udjela ugljikohidrata prije kupnje namirnica

Dok većina ljudi prije kupnje gleda samo datum (ako uopće), ja gubim oči čitajući koliko grama UH ima na 100 grama proizvoda. Tako da ukoliko  mi dijabetes ne uništi vid, čitanje sitnih slovca na proizvodima će ga svakako dokrajčiti.

2. Osjećaj hipoglikemije

„Kad si gladan nisi svoj” je svima poznato, ali uz hipoglikemiju dobiva potpuno novo značenje. S tim neugodnim osjećajem se stalno susrećemo, a najgore je kada napadne  usred noći ili radnog dana, zapravo uvijek. Tada se poslije cjelonoćnog divljanja sećera treba razbuditi i normalno odraditi dan, ali unatoč tome najslađi su slatkiši oni usred hipoglikemije. Makar i u 2 ujutro.

3. Dodatna oprema

Već skoro dvije godine nosim i Libre i pumpicu i znam se našaliti  da preko ljeta na plaži izgledam kao Terminatorova mlada sa svim priključcima i cijevima. Većinom ljudi nemaju dodatne uređaje o kojima su ovisni (ovdje ne ubrajam sveprisutne smart phoneove). Ja moram stalno paziti na pumpicu, imam li dosta baterije, inzulina, gdje mi je mjerač… Kada putujem uvijek prvo spakiram opremu za dijabetes u mini  frižider. I to barem  5 komada više od svakog primjerka, nego što mi je potrebno.

4. Stres radi dijabetesa

Zašto je šećer sad toliko skočio? Kako to da mi je toliko pao, a nisam si dala puno inzulina? Što trebam pojesti prije treninga da mi šećer ne bi naglo pao? Zvuči poznato? Vjerujem da da, ali samo osobama s dijabetesom se ta pitanja konstantno vrte po glavi. Ljutnja, bijes, bespomoćnost jer imamo osjećaj da dijabetes igra po nekim svojim pravilima, a mi nemamo utjecaja. Stres zbog šećera nam je svakodnevica, a mi smo način života I ražmišljanje isprogramirali drugačije kako bismo stavili šećer pod kontrolu. Za neke čudno, za mene najnormalnije.

5. Upoznavanje zaštitara s problematikom dijabetesa na svakom ulazu na koncert

Koliko puta mi se dogodilo da prilikom pregleda torbice na ulazu na neki koncert moram pojašnjavati kako imam dijabetes, da imam mjerač, inzulinsku pumpicu, bombone za dizanje šećera te da bočica s vodom nije alkohol. Većinom to zna biti gnjavaža, ali zna biti i simpatičnih situacija kao npr. kada se ispostavi da zaštitar ima dijabetes tipa 2 i onda se razvija diskusija koji su najbolji slatkiši za hipoglikemiju.

Što osobe s dijabetesom ne mogu razumjeti?

1. Ležerno grickanje između obroka

Ne sjećam se kada sam zadnji put sjela ispred televizije s vrećicom čipsa ili sladoledom i ležerno jela. Ukoliko nešto i pojedem između obroka to uvije bude na mjeru izvagano, izračunato… Bar mi se ne može dogoditi da slučajno pojedem pola sladoleda i osjećam grižnju savjest.

2. Pekara poslije noćnog izlaska

Mnogima je tradicija poslije noćnog života svratiti do pekare po zdravi jutarnji zajutrak koji se najčešće sastoji od bureka/kebaba i nekog „zdravog” gaziranog pića. Kada bih ja pojela burek ili kebab i to zacementirala s (ne daj Bože) Colom, moja crta na Libre aparatu bi poprimila putanju space shuttlea (bez obzira na moguće prethodne hipoglikemije i količine inzulina).

3. Bezbrižnost i nonšalantnost

Moj susjed na plažu ide biciklom noseći bocu vode i ručnik – i to je to. Uvijek sam mu zavidjela na tome jer ja na plažu idem s ogromnim ruksakom u koji utrpam mali hladnjak (da se pumpica ne ugrije), Libre, dodatni mjerač, sok za dizanje šećera, vodu, voće (…) I veliki strah da će mi netko ukrasti ruksak i da ću ostati bez svog  mlaznog pogona aka pumpice. I uvijek kada negdje idem uz mene se nalazi i Libre i bomboni ukoliko mi padne šećer te bočica vode. Teško da ću se negdje zaputiti mašući rukama.

4. Sjedni i jedi

Vrijeme je ručka i većina ljudi sjedne i jede. Ne i osobes dijabetesom. Mi ćemo prvo izmjeriti šećer, ukoliko je visok odmah si dati inzulin, rzmotriti što imamo za ručak i koliko bismo si inzulina trebali dati, hoćemo li nešto preskočiti kako nam šećer ne bi skočio… Kalkulacije, kalkulacije I samo kalkulacije.

Ovo je samo par situacija, a sigurna sam da ih ima puno više.Važno je samo prihvatiti svakodnevicu te na sve dodati humora i inzulina.

Važno je samo prihvatiti svakodnevicu te na sve dodati humora i inzulina.