Svaki je dan borba i kako se nositi s time

Svaki je dan borba i kako se nositi s time

Iskustvo Ines Avgustinović

Iako imam dijabetes već duži niz godina, kriva odluka od prije neki dan me skoro skupo koštala.

Naime, kao i većini žena, ovaj je vikend bio u pripremama za zimnicu. Već iscrpljena od kuhanja ajvara, odlučila sam ipak ustati u 5:00 i krenuti na trčanje. S obzirom da mi je jutarnji šećer bio 9 umjesto jedne jedinice inzulina dala sam dvije. Inzulin i inače dajem prije trčanja. Cilj je bio trčati 60 minuta. Start je bio diobar i osjećala sam se odlično. Trčim kružno po nasipu tako da, ako mi se slučajno što dogodi putem, budem što bliže kući. Živim blizu nasipa, ali taj sam put ipak odlučila autom doći do starta. Auto sam parkirala uz cestu. Jedan krug ima 1,7 km. S obzirom da sam se osjećala sjajno, nisam stajala kako bih izmjerila šećer. Htjela sam malo ubrzati i ne gubiti vrijeme. Nakon 2 kruga ipak sam izmjerila šećer. Strelica je bila u naglom padu i šećer je bio 4, odlučila sam uzeti dekstrozu i usput pojela sve što sam imala sa sobom. Osjećaj panike koji imam kad sa sobom nemam dekstrozu sam u potpunosti zanemarila i nastavila trčati. Kriva odluka!

Nakon četvrtog kilometra više nisam osjećala noge. Imala sam osjećaj da trčim strašno brzo. Rezultati su kasnije pokazali da zapravo skoro i nisam trčala. Vukla sam se. Budući da sam imala vremena za još jedan krug, razmišljala sam o njemu jer je cilj bio otrčati 60 minuta, no ipak sam otišla prema autu. Pojela sam dekstrozu koju imam u autu i odvezla se doma.

Inače nikad ne vozim u hipoglikemiji. Strogo se držim pravila da ne sjedam za volan kad sam u hipoglikemiji. Ovaj put šećer nisam niti mjerila i zanemarila svoje prvo I osnovno pravilo prije sjedanja u auto. Ipak sretno stigavši kući, zanemarila sam osjećaj hipoglikemije i ušla u kadu istuširati se. Tada sam shvatila da ne mogu van iz kade – tijelo me ne sluša.

Ne znam kako sam se izvukla van i pojela par dekstrozi koje držim u kupaoni. Shvatila sam da jedva imam snage otključati vrata kupaone. Zamotana u ručniku dopuzala sam do frižidera. Htjela sam si dati injekciju glukoze, ali nisam se mogla sjetiti kako. Htjela sam nazvati hitnu, ali se nisam mogla sjetiti broja, a ni ne znam gdje mi je sad mobitel. Srećom u vratima uvijek ima coca cole. Sjedila sam na podu, plakala i pila coca colu. Ne znam koliko je vremena prošlo tako kad sam shvatila da moram na posao. Užurbano sam se spremila. Našla i mobitel i inzuline i aparat za mjerenje šećera i kad sam vidjela da je šećer u normali otišla sam na posao. Tek tad su mi se ruke počele tresti, počela sam se znojiti i osjetila sam glad.

Ponekad je teško nositi se sa svime.

Sad sam počela razmišljati o savjetima drugih ljudi o trčanju – slušaj svoje tijelo! Nisam slušala. Napravila sam pogrešku koja me je mogla skupo koštati. Pa što ako je cilj bio trčati 60 minuta, ukoliko se ne osjećam dobro ni ne trebam trčanje u tom trenutku!

Pišem ovo jer ne mogu vjerovati da sam se ponjela kao nezrela osoba koja se pravi da može sve isto kao i drugi, svjesna da može, ali ipak ne možda baš odmah i sad! Ova pogreška me naučila da usporim i da naučim slušati svoje tijelo! I da zapravo ja ne trčim sama. Trčim s dijabetesom, malo mi je teže nego drugima…

Ponekad je teško nositi se sa svime. Danas sam klonula, ali usprkos tome dogovorila sam trčanje s prijateljicom jutro poslije jer sutra je novi dan i idemo ispočetka!!

Napomena: Na naslovnoj fotografiji Ines je uspješno odtrčala 10,5 km-a na Grawe utrci te postala ponosnom vlasnicom još jedne medalje. Iako ponekad mislimo da sve znamo o svom dijabetesu, ipak nas iznenade nepredviđene situacije. Ovaj članak služi kao motivacija svima nama.

WP-Backgrounds by InoPlugs Web Design and Juwelier Schönmann