Zar sva djeca u Hrvatskoj imaju senzore?!

Zar sva djeca u Hrvatskoj imaju senzore?!

Piše Davor Skeledžija

Prvi je dan #ATTD2020 kongresa u Madridu, riječ je o konferenciji posvećenoj tehnologiji i dijabetesu. Bilo je rano ujutro za Madrid, 11 h, kada se od nas s prihvaćenim abstractima očekivalo da svoje umotvorine postavimo na dodijeljena mjesta. Djevojke su se još razbuđivale dok sam ja umorno, ali kao pravi štreber, na vrijeme lijepio veliki isplotani poster.

„Zar sva djeca u Hrvatskoj imaju senzore?!” povikala je zanosna Brazilka duge crne kose i tamnih očiju. Pogledam zbunjeno u nju pa u poster – kao da ih oboje vidim prvi puta. U njenoj zemlji toga baš i nema previše i nikako nije mogla pojmiti da u tamo nekoj maloj i siromašnoj zemlji na brdovitom Balkanu sva djeca imaju pravo na „Život s manje boli“. Da se poslužim izjavama naših pedijatara: ako neko dijete nema senzor, to je samo zato što ga stvarno ne želi, a takve gotovo da mogu nabrojati na prste jedne ruke.

Sličan zaključak se nalazi na abstractu/posteru Zagrebačkog dijabetičkog društva izloženom  na ATTD-u, vrhunskoj tehnološkoj konferenciji posvećenoj dijabetesu u Madridu.

„Ne samo da skoro sva djeca nose senzore, nego čak i mi odrasli s tip 1 dijabetesom imamo šansu da ih se dočepamo“ – ponosno sam odgovorio prekrasnoj brazilskoj šinjorini.

Nacionalista, kritičar ili patriota?
Iako često komentiram nestručnost, tromost i nezainteresiranost HZZO-a, kada napustim Lijepu našu, u meni se budi patriota koji u bijelom svijetu ima gotovo samo riječi hvale za zdravstveni sustav i svoju domovinu. Tako je i ovaj puta, ne spominjem uvođenje doplate na inzuline koje se umalo dogodilo niti nadljudske napore svih uključenih u inicijativu Za život s manje boli. Samo rezultat, a rezultat je dobar.

Što sve piše na posteru?
Podaci obrađeni u ovom posteru su dobiveni dijelom od strane HZZO-a te iz još nekih izvora, a upućuju na to da je postotak djece sa senzorima u Hrvatskoj jedan od najvećih na cijelom svijetu.

  • 94% djece u Hrvatskoj koristi Libre senzore,a 7% njih ili nema nikakav senzor ili koriste neku drugu tehnologiju kontinuiranog mjerenja,
  • djece korisnika Libre-a je 20 % u usporedbi s odraslih 80 %,
  • po spolu je na flash senzorima 48 % muških i 52 % ženskih osoba,
  • od ukupno procijenjenog broja tip 1 oboljelih od dijabetesa (odrasli i djeca), 24% nas ima senzore,
  • odrasli s tip1 dijabetesom i dokazanom hipoglikemijom također mogu doći do senzora.

Zaključak
Svatko će iz ovog izvući vlastite zaključke. HZZO-u će sve ovo vjerojatno biti previsoke brojke, a Abbott-u preniske. Meni se čini da su baš onakve kakve trebaju biti, ali da i dalje treba raditi na tome da svaka osoba s dijabetesom u Hrvatskoj ima pristup terapiji s kojom će ostvariti najbolje moguće rezultate. Drugim riječima, moramo na raspolaganju imati sve dostupne inzuline, senzore pa i trakice za krv, ukratko – ono što u suradnji sa našim dijabetolozima zaključimo da nam je potrebno.

Ne zaboravimo i na pračenje ishoda liječenja koje će, nadajmo se, jednog dana ponovno zaživjeti u Hrvatskoj. Zahvaljujući tome će i naši liječnici imati argumente koje imaju mnogi strani – da senzori osim što značajno poboljšavaju kvalitetu naših života, poboljšavaju i regulaciju dijabetesa.

WP-Backgrounds by InoPlugs Web Design and Juwelier Schönmann