Intervju vodila: Ivana Fritsch – Žitnik, mag. pharm.

Dijabetes tip 2 u 40-toj. Presuda koja, u pravom smislu riječi, uzdrma sav dotad uhodano – užurbani, poslovni ritam čovjeka u najboljim godinama života. S ovom se dijagnozom ili bolje rečeno, preokretom u dotadašnjem načinu života, susreo Vladimir Vučur. Što ga je dovelo do tog preokreta i pretvorilo u ljubav prema biciklu, kako ostaje ustrajan, te što savjetuje novootkrivenim osobama s dijabetesom tipa 2, za vas je kroz ovaj pitak intervju saznala Ivana Fritsch – Žitnik.

Gospodina Vladimira Vučura, dugogodišnjeg člana našeg ZDD-a  imam čast poznavati već tridesetak godina, pa mi je njegova priča tim više impresivnija. Gospodin Vučur, rođen 1952. godine  jedan je od najstarijih aktivnih biciklista Biciklističkog saveza RH. Godišnje napravi oko 10000 km biciklom, a sudjeluje na biciklijadama i natjecanjima kao što su “Srce Velebita” (u jesen 2020. uspon je bio na Tulove grede), biciklistički maraton Vransko jezero i mnoge druge. Član je brdskog biciklističkog kluba “AKS” Stankovci jer od proljeća do jeseni biciklira uglavnom po Dalmaciji i Ravnim Kotarima, a ostatak godine je u Zagrebu gdje ga svakodnevno možete sresti na Jarunu kako biciklira ukoliko nije na nekoj vikend biciklijadi ili natjecanju širom Hrvatske, a prije korone i u drugim zemljama – Slovenija, Italija, Austrija…).

Naša priča počinje negdje oko 1990. godine kad mu je otkriven povišeni šećer u krvi.

Dijagnozu dijabetesa tipa 2 nisam doživljavao kao nešto ozbiljno. Uz puno stresa, poslovnih i obiteljskih obaveza tko bi mislio o nečem što ne boli?! Uostalom, dobio sam tablete koje sam pio i to sam smatrao apsolutno dovoljnom brigom o sebi.

Kako ste doživljavali svoj dijabetes tip 2 koji Vam je otkriven u vrijeme kad ste bili 40-godišnjak, prepun poslovnih i privatnih obaveza: uspješan privatni poduzetnik, vlasnik izdavačke kuće “Mosta”,suprug, otac tri sina?  

Dijagnozu dijabetesa tipa 2 nisam doživljavao kao nešto ozbiljno. Uz puno stresa, poslovnih i obiteljskih obaveza tko bi mislio o nečem što ne boli?! Uostalom, dobio sam tablete koje sam pio i to sam smatrao apsolutno dovoljnom brigom o sebi. No, kad sam nakon nekoliko godina dobio ugrađene stentove, pa dijabetičku neuropatiju i napokon inzulin, jer mi se zdravstveno stanje pogoršavalo, počeo sam  dijabetes shvaćati ozbiljnije. Igrom slučaja završio sam u dnevnoj bolnici na Vuk Vrhovcu kod doktorice Manje Prašek. Tu sam uistinu uvidio koliko su mi šećeri bili bolji kad sam vježbao sa profesoricom Jadrankom Kos u sklopu Dnevne bolnice. Tada sam se i aktivirao u ZDD. Sviđalo mi se jako kad nam je tadašnja predsjednica, Ivana Babić organizirala plesne tečajeve i druženja.

Kako ste došli do biciklizma?

Kada sam napokon shvatio da su mi šećeri puno bolji onda kada sam aktivan i kada se krećem, promijenio sam prioritete. Počeo sam voziti intenzivnije bicikl jer me veselilo biti u prirodi (zato volim brdski biciklizam), bolje sam se osjećao , smanjio sam poslovne obaveze, bilo je manje stresa pa su i nalazi su mi bili bolji, a i liječnici su napokon bili zadovoljni.

Kako izgleda Vaš život s dijabetesom i biciklizmom danas?

Biciklizam mi pomaže da uživam u prirodi i životu više, a kontrola dijabetesa je bolja. Kad dugo vozim bicikl smanjim ili čak preskočim kratkodjelujući inzulin za ručak, a još si često moram i priuštiti slatko kako mi ne bi pao šećer između obroka. Dakle, u tim trenutcima mogu jesti više “zabranjenih” namirnica, a da mi ne rade veliku fluktuaciju u vrijednostima šećera (burek, čokoladice, energetske pločice i sl). Ipak, moram priznati da mi je veliki problem stvarao početak korone kada 15 dana nisam smio izlaziti. Unatoč malim obrocima i višim dozama inzulina šećer nikako nisam mogao spustiti.

Treba shvatiti ozbilljno “podstanara” (svoj dijabetes). Treba posložiti prioritete tako da bude očuvana kvaliteta života, a tu sport može puno pomoći.

Što biste poručili danas nekom 40-godišnjaku kojem je dijagnosticiran dijabetes tipa 2?

Treba shvatiti ozbilljno “podstanara” (svoj dijabetes). On je uvijek tu i treba mu posvetiti dovoljno pažnje. Treba posložiti prioritete tako da bude očuvana kvaliteta života, a tu sport može puno pomoći. Ako barem jedna osoba sa dijabetesom kad ovo pročita promijeni prioritete i spriječi se samo jedna neuropatija, (na žalost znam što ta komplikacija znači, početne godine nedovoljne brige o dijabetesu učinile su svoje) puno smo napravili. Osim toga, ako bude zainteresiranih članova ZDD-a, rado bih organizirao vožnje biciklom po Jarunu ili neke biciklističke izlete, te podijelio svoje bogato iskustvo života sa dijabetesom i sportom.

Uspjeli smo dogovoriti ovaj intervju na plaži u Sv. Filipu i Jakovu gdje gospodin Vlado provodi aktivna ljeta već 20 godina, boraveći u auto kampu Đardin. Za kraj, spomenimo kako se u ovom ugodnom razgovoru s pogledom na more, pridružila i njegova supruga koja je ujedno potvrdila riječi supruga Vladimira o tome koliko im se kvaliteta života popravila otkada ljeti žive kamperskim životom. Ujedno je naglasila koliko je manje nervoze i stresa u obitelji otkad je sport postao važan čimbenik njihovih života.

Vjerujemo da vas je ova topla priča i pozitivan primjer života s dijabetesom tipa 2 potaknula na razmišljanje. Ako ste zainteresirani za vožnju biciklom s gospodinom Vučurom po Jarunu ili, kako je naveo, drugim biciklističkim izletima, pošaljite svoj kontakt na našu e-mail adresu info@zadi.hr