
Što je pusti Velebit kontra mom dijabetesu
Piše Iva Blažević
Nakon što sam prošle godine, radi slabosti kolege, morala odustati od Highlander Velebita, ove godine nije bilo dvojbe – idem do kraja!!!
Inače sam osoba koja se obožava baviti sportom, nebitno koje vrste, a planinarenje, ako ga uopće možemo nazvati sportom, zauzima visoko mjesto na ljestvici. Nakon puno odrađenih jednodnevnih i dvodnevnih izleta, htjela sam pomaknuti malo granice, a Highlander se tu stvorio kao idealna prilika. Inače, Highlander Velebit je planinarsko iskustvo dugo 100 kilometara koje sudionike u razdoblju od pet dana vodi kroz nacionalne parkove Sjeverni Velebit i Paklenicu.
Mjesecima se entuzijazam oko nadolazećeg događaja osjećao i konačno je došla i ta subota kada Avantura života konačno počinje. Sva obvezna oprema bila je spremna, pojačana rezervnim spremnicima, infuzijskim setovima, senzorima, inzulinom i naravno, puno, puno meda. Buđenje u tri sata ujutro šokiralo je moj bazalni, a kava koju inače pijem u pet sati očekivano podigla razinu šećera u krvi. Dajem korekciju i nadam se da će šetnja, koja uskoro počinje, sve dovesti u red. Nešto prije osam sati stižemo na Zavižan, početnu točku naše avanture. Tu uzimamo hranu za dva dana i nestrpljivo čekamo start. Zvono je na crkvici odzvonilo, a nestrpljivi planinari konačno krenuli.

Čovjek i priroda

Dio planinarskog ruksaka – hrana
Dionica Highlander Velebit-a proteže se od Zavižana pa sve do plaže Jaz u Starigradu. Prvi dan je naša dionica bila duga čak 34 kilometara, od Zavižana do Skorpovca, a hodali smo preko devet sati. Nakon početnog jutarnjeg šoka, šećer se stabilizirao, a konzumirana hrana brzo regulirana kombinacijom umanjenih doza inzulina i šetnjom.
Jedan od glavnih pravila Highlandera je da nema spavanja u domovima pa smo, nakon dolaska na Skorpovac, brzo podigli šator, večerali i onako umorni otišli na počinak.

Priprema za noć pod zvijezdanim nebom
Drugi dan je ruta bila prilično lagana pa smo već nakon tri i pol sata bili na Baškim Oštarijama, gdje smo cijeli dan odmarali znajući da nas drugi dan čeka jako teška dionica i uspon na Panos. Treći i četvrti dan su dionice bile prilično teške, uz česte uspone i silaske. Ono što ih je uvelike olakšalo su svakako prekrasni vidici kojima smo svjedočili.

Velebitska flora

Pogled koji osvaja
Kako bi sve napore savladala bez većih hipoglikemija svaki malo bih nešto prigrizla, a pumpa je većinu vremena bila stopirana. Kada bih osjećala da šećer svejedno pada, spas je bio u medu. Iako se neki možda neće složiti s tim, meni je med spas u takvim situacijama. Brzo mi digne šećer, a ne pada teško na želudac. Med je uvelike pomogao da i ove dvije dionice budu uspješno završene.
Peti, ujedno i zadnji dan avanture dionica bila prilično lagana, a kupanje na cilju, plaži Jaz u Starigradu, šlag na tortu ?

Prijatelj svake osobe s dijabetesom – med

Velebit je osvojen!
I na kraju, što reći. Pumpa (MiniMed 640G) je odradila svoje. Iako je znalo biti momenata kada nismo baš na Ti, ovdje me nije iznevjerila. Kao ni Guardian. I na tome im hvala. Iako je ruksak bio nešto teži radi svega što jedan dijabetičar sa sobom nosi, a naročito kada je ovakav tip višednevne avanture u pitanju, isplatilo se. Borba je svaki dan i nerijetko se umorim od svega, ali kada ovako nešto odradim, najjača sam!!!! A i svi vi….

Sav planinarski i dijabetički gadget

Mentalna i fizička podrška!
I dodatno, osim najboljem partneru na svijetu, koji i u šumi provodi besane noći radi pumpe koja svira, veliko hvala i dečkima s kojima smo se sprijateljili i hodali većinu vremena. Držali su me kao kap vode na dlanu ?
Do neke sljedeće avanture!
Vaša Iva