Dijabetes tip 2

šečerna bolest tip 2
  /  Dijabetes tip 2

Službena definicija šećerne bolesti tipa 2 je progresivna, degenerativna, kronička bolest, poremećaj metabolizma glukoze uzrokovan manjkavom funkcijom gušterače i/ili, najčešće neosjetljivošću stanica na inzulin.

Neosjetljivost stanica na inzulin naziva se inzulinska rezistencija i označava nemogućnost stanica da iskoriste inzulin koji im je na raspolaganju. Istovremeno, nemogućnost stanica da iskoriste inzulin potiče gušteraču na pojačanu proizvodnju dodatnog inzulina, a ona pak u krvotoku uzrokuje povećanje inzulinske rezistencije čime se stvara spirala koja na kraju vodi do visoke inzulinske rezistencije, iscrpljene gušterače i, posljedično, visoke razine šećera u krvi koji ne može ući u stanice.

Dakle osoba koja pati od poremećaja metabolizma ugljikohidrata (jednostavni i složeni šećer), ima negativnu reakciju organizma kada konzumira određenu vrstu hrane.

Šećerna bolest tipa 2 naziva se još i starački dijabetes, dijabetes neovisan o inzulinu. Nijedan od tih naziva nije u potpunosti točan jer je to bolest koja više nije tipična za stariju populaciju, već je u velikoj mjeri zastupljena i kod ljudi srednje životne dobi, pa čak i kod djece. Također, nije neovisan o inzulinu, jer osobe koje imaju poremećaj regulacije šećera u krvi s vremenom često dolaze do razine u kojoj je potrebno egzogeno (izvanjsko) dodavanje hormona inzulina iz injekcije ili pena.

Promjenom životnog stila, u samim počecima dok tijelo još uvijek nije iscrpilo vlastite mogućnosti proizvodnje inzuline, poremećaj šećera u krvi u potpunosti je regresivan. Što znači da osoba može vratiti sve zdravstvene parametre u normalu te takvo stanje zadržati neograničeno dugo, ako ustraje u dobrim prehrambenim i životnim navikama.

 

Mjerenje šećera u krvi – aparatići za mjerenje

U međuvremenu su se aparatići uvelike razvili, zahtijevajući minimalnu veličinu kapljice krvi i pokazujući rezultat u nekoliko sekundi. Također su daleko jeftiniji, manji, imaju dodatne funkcije kao po su memorija, pozadinsko svjetlo, integrirana trakica i sl.

Prvi subjektivni pokazatelj da je osoba oboljela različiti su i mogu se očitovati u većem ili manjem broju istovremeno ili periodično, a moguće je i da uopće nema subjektivnih pokazatelja oboljenja.

Pokazatelji su, prema učestalosti pojavljivanja, kroničan umor, smanjenje energije, pojačano žeđanje i mokrenje, debljanje ili mršavljenje, neuobičajena glad, zamućenje vida, teško i dugotrajno zarastanje ranica i drugi.

Kroničan umor te smanjenje životnog i radnog elana posljedica su zasićenosti krvotoka prekomjernom glukozom.

Višak šećera u krvi tijelo pokušava eliminirati pojačanim mokrenjem, a zbog pojačanog mokrenja osoba pak pojačano žeđa i pojačano unosi tekućinu. Do pojačane gladi kod pojedinaca praćene debljanjem, a kod drugih mršavljenjem (ovisno o jačini inzulinske rezistencije.)

Do zamućenja vida, dvostruke slike i mrlja na vidnom polju, povremeno ili trajno, dolazi zbog oštećenja sitnih žila u oku ili živaca koji aktiviraju mišiće koji pokreću oko.

Vaginalne infekcije posljedica su poremećene mikroflore zbog koje se razvijaju gljivice.

Svrbež i suhoća kože, zadah po acetonu, mučnini i bolovi u trbuhu također mogu biti pokazatelj povišenog šećera u krvi.

 

Odgovornost pojedinca za vlastito zdravlje i dalje je nedvojbena i mora biti temeljena na znanju i razumijevanju svih čimbenika koji utječu na stanje našeg organizma, zdravlja i prosperiteta.

Vaše je zdravlje u vašim rukama!

Osim subjektivnih pokazatelja koje osoba može i ne mora osjećati, rabi se više vrsta dijagnostičkih testova koji su dobar pokazatelj poremećaja metabolizma glukoze u organizmu.

GUK mjerenja

Izmjerena razina glukoze u krvi natašte koja je viša od 5,6 mmol/l, a nakon obroka od 6,9 mmol/l, već je pokazatelj potencijalnog poremećaja metabolizma ugljikohidrata.

Smatra se da osoba ima

  • preddijabetes ako osoba ima GUK natašte ≥ 5,5 mmol/L; GUK poslije obroka (postprandijalno) ≥ 7,7 mmol/L i/ili HbA1c ≥ 5,7%.
  • šećernu bolest ako ima GUK natašte ≥ 7,0 mmol/L; GUK poslije obroka (postprandijalno) ≥ 11,1 mmol/L i/ili HbA1c ≥ 6,5%.

 

Test tolerancije

Test tolerancije glukoze izvodi se tako da se izmjeri šećer u krvi i nakon toga popije otopina glukoze, te se nakon 2 sata ponovni izmjeri šećer u krvi. Disfunkcionalan organizam neće moći potpuno adekvatno reagirati na takvo opterećenje glukozom.

 

Šećer u urinu

Prekomjerne količine šećera u krvi tijelo se pokušava riješiti izbacivanjem kroz urin. Trakica za urin pokazat će prisutnost šećera u krvi samo ako je razina šećera u krvi viša od otprilike 10 mmol/l (ovaj prag je različit kod svake osobe), i ne može prikazati točnu brojku, odnosno količinu šećera u krvi, pa je to daleko manje konkretan i pouzdan način potvrde šećerne bolesti tipa 2.

 

Razina c-peptida

C-peptid je protein koji proizvodi gušterača paralelno s proizvodnjom inzulina. Tako je proizvodnja c-peptida povezana s mogućnošću organizma da proizvodi inzulin.

Pod regulacijom šećerne bolesti tipa 2 podrazumijevamo kontinuirano držanje vrijednosti šećera u krvi unutar vrijednosti između 3,9 i 5,5 mmol/l, ili barem što je bliže moguće, jer takve vrijednosti ima potpuno zdrava osoba. Ako vrijednosti šećera u krvi redovito prelaze 8 mmol/l, regulacija se smatra neadekvatnom i preporučuje se reevaluacija režima prehrane i/ili terapije farmakološkim proizvodima.

HbA1c vrijednosti

Postalo je uobičajeno da se uspješnost regulacije šećera u krvi procjenjuje vrijednostima glikoliziranog hemoglobina HbA1c. Preporučuje se mjeriti Hb barem jedanput na godinu, a bolje je ako ste u mogućnosti svaka tri mjeseca ili svakih šest mjeseci. Optimalnom se najčešće smatra vrijednost manja od 5%, a zadovoljavajućom manja od 7%. Hb je u korelaciji s prosječnim vrijednostima šećera u krvi u zadnja tri mjeseca.

Posljednje novosti - Tip 2

WP-Backgrounds by InoPlugs Web Design and Juwelier Schönmann