Šećerna bolest i trudnoća

pregestacijski i gestacijski dijabetes
  /  Šećerna bolest i trudnoća

Prema tome kada se ispoljila šećerna bolest, govorimo o

  • pregestacijskom dijabetesu (trudnoća u bolesnica s već od prije dijagnosticiranim tipom 1 ili tipom 2 šećerne bolesti) i
  • gestacijskom dijabetesu kada se šećerna bolest prvi puta pojavila u trudnoći – gestacijski dijabetes ili trudnička šećerna bolest.

Pregestacijski dijabetes

Izuzetno je važno postići što bolju regulaciju šećerne bolesti prije trudnoće kako bi se spriječile komplikacije u majke i fetusa tijekom trudnoće i u djeteta tijekom i nakon poroda.

Neregulirana šećerna bolest karakterizirana je povišenom razinom glukoze u krvi koja uzrokuje metaboličke poremećaje i promjene sredine u kojoj se razvija fetus. Prelazak povišene majčine glukoze kroz placentu uzrokuje povećano lučenje fetalnog inzulina što uzrokuje povećano ulaganje glukoze u stanice, a time i ubrzan rast i povećano stvaranje masnih stanica u fetusu (velike bebe ili makrosomija). Takav poremećaj predstavlja veliki rizik za dijete ali i majku i uzrok je razvoja komplikacija kao što su nastanak kongenitalnih malfomacija, preeklampsije (nakupljanja tekućine i porasta krvnog tlaka), spontanih pobačaja, poremećaja rasta fetusa (makrosomije), asfiksije, usporenja sazrijevanja organa posebice pluća i neonatalne smrti. Iz tog razloga, pravilna terapija šećerne bolesti tijekom trudnoće izuzetno je važna kako za dijete tako i za majku.

Trudnice s pregestacijskim dijabetesom tipa 1 nemaju vlastitog inzulina za primjeren metabolizam fetusa i placente. Zbog poremećaja metabolizma dolazi do oštećenja rasta i razvoja embrija i fetusa, ali i pogoršanja komplikacija dijabetesa majke. Prije otkrića inzulinske terapije, perinatalni mortalitet u takvih trudnoća iznosio je 70%, a mortalitet majki bio je čak 30%. Danas žene oboljele od šećerne bolesti rađaju kao i ostale zdrave trudnice, ali uz dobru kontrolu glikemije i usku suradnju dijabetologa i ginekologa endokrinologa. Najvažniji čimbenik u sniženju perinatalnog mortaliteta i morbiditeta je postizanje što bolje regulacije glukoze. Dobrom metaboličkom kontrolom u prekoncepcijskom razdoblju i za vrijeme prvih 10 tjedana trudnoće, znatno se smanjuje učestalost kongenitalnih malformacija. Uvođenjem intenziviranog inzulinskog liječenja ili kontinuirane infuzije inzulina pomoću inzulinskih pumpi, učestalih kontrola glikemije i postizanje glikemije što bliže normali bez većih oscilacija, kontrola dijabetičkih komlikacija (retinopatija, nefropatija, hipertenzija) i praćenja stanja fetusa (analiza plodne vode, kardiotokografija, ultrazvučna kontrola) perinatalni mortalitet približio se onom u općoj populaciji.

Prekoncepcijska regulacija trudnica uz redovnu dijabetološku i ginekološku kontrolu mora sadržavati i obradu kardiovaskularnog i renalnog sustava, te redovne oftalmološke kontrole. Od pretraga potrebno je učiniti 24satnu proteinuriju, uz klirens kreatinina, mjerenje krvnog tlaka i kontrola hormonalne aktivnosti funkcije štitnjače. U slučaju neregulirane hipertenzije potrebno je liječenje metildopom, dok je tijekom trudnoće primjena ACE inhibitora i antagonista angiotenzinskih receptora isključena zbog negativnog djelovanja na plod. U trudnoću je preporučljivo ulaziti tek kada se postigne razina HbA1c < 6,0%, a potrebno je tijekom trudnoće postići vrijednosti glikemije na tašte < 5 mmol/l i nakon obroka u prosijeku ne veće od 7,2mmol/l. Učestalost makrosomne djece znatno je veća ako je glikemija u prosjeku veća od 7,2mmol/l. Prekomjerna ponuda glukoze fetusu dovodi do stimulacije beta stanica pankreasa na prekomjernu proizvodnju inzulina što rezultira hiperplazijom i hipertrofijom svih stanica i tkiva fetusa, osim središnjeg živčanog sustava. Intenzivirana inzulinska terapija (4-6 injekcija inzulina dnevno) primjenom humanih inzulinskih analoga brzog i dugog djelovanja uz osnovne principe liječenja, danas se koriste u većine trudnica tipa 1 i tipa 2 šećerne bolesti i time postiže znatno poboljšanje u regulaciji glikemije. Primjena inzulinskih pumpi sprječava veće oscilacije glikemije i takvom terapijom znatno se smanjuje broj hipoglikemija. Učestala samokontrola glikemije (4-8 mjerenja dnevno), kontinuirano mjerenje glukoze i edukacija bolesnica omogućuju postizanje dobre regulacije i izbjegavanje pojave komplikacija.

U trudnica koje boluju od tipa 2 šećerne bolesti izraženiji je utjecaj inzulinske rezistencije jer u njih postoji endogena inzulinska sekrecija ali ona nije dovoljna. Potreba za inzulinskom terapijom je česta i neophodna (oko 2jed/kg tjelesne težine) uz smanjen unos kalorija (25Kcal/kg tjelesne težine). Smanjen unos kalorija dovesti će do ubrzanja lipolize, poboljšanja inzulinske osjetljivosti i sniženja razine glukoze bez nastanka ketonurije.

Tjelesna aktivnost

Primjerena i kontinuirana tjelesna aktivnost ima pozitivan učinak na oboljele sa šećernom bolesti. Uz standardne smjernice provođenja svakodnevne aktivnosti, najčešće u obliku 30 – minutnog hodanja, svakako se preporuča savjetovati se s kineziologom ili fizioterapeutom o vrsti i programu vježbanja.

Prava dijabetičara

Zagrebačko dijabetičko društvo je u suradnji s Pravnom klinikom pri Pravnom fakultetu u Zagrebu, izdalo brošuru o pravima i obvezama osoba sa šećernom bolesti. Koja su vaša prava te obveze, pročitajte kroz sljedeću poveznicu: Prava i obveze .pdf

Prehrana

Ne postoji jedinstveni prehrambeni plan kod oboljelih od šećerne bolesti već se preferira individualni pristup. Shodno tome potrebno je da se svaka osoba pravilno educira o količini i načinu pripreme te rasporedu unosa ugljikohidrata, masti i proteina tijekom dana.

Gestacijski dijabetes

Gestacijski dijabetes definira se kao intolerancija glukoze koja se prvi puta u žene ispoljuje tijekom trudnoće.

Inzulinska rezistencija glavni je uzrok pojave gestacijskog dijabetesa. Trudnoća sama po sebi je tzv. dijabetogeno stanje, sa progesivnim povećanjem otpornosti na inzulin (rezistencije) tijekom trudnoće i intolerancije na glukozu koja postaje sve izraženija u trećem trimestru. Posljedice nereguliranog gestacijskog dijabetesa su velike bebe (makrosomija), hipoglikemija i hiperinzulinemija djeteta, potreba za carskim rezom, povreda porođajnog kanala, distorzija i povreda ramenog zgloba tijekom poroda, nakupljanje tekućine  u majke, porast krvnog tlaka i potreba za prijevremenim porodom.

Glavni razlog je inzulinska rezistencija. Posteljica osigurava fetusu potrebne hranjive tvari i njezini hormoni utječu na metabolizam glukoze majke. Tijekom trudnoće povećava se lučenje inzulina ali i kontrainzularnih hormona pa se razvija  inzulinska rezistencija kako bi se povećala količina šećera (hrane) za dijete. Ako gušterača majke ne uspijeva kompenzirati veću potrebu za inzulinom, razvija se intolerancija na glukozu i ona je povišena u krvi. To nazivamo gestacijski dijabetes.

Iskorištavanje glukoze u majčinom organizmu za vrijeme trudnoće je smanjeno. Glukoza sporije nestaje iz krvi nakon opterećenja zbog inzulinske rezistencije koja se povećava do kraja trudnoće, djelovanja placentnih antiinzulinskih hormona i zakašnjele sekrecije inzulina na glukozni podražaj. Tolerancija glukoze u ranoj trudnoći još je uredna zbog utjecaja humanog korionskog gonadotropina (beta HCG). Iza 20.-tog tjedna pojačava se utjecaj antiinzulinskih hormona, pa raste inzulinska rezistencija. Inzulinska rezistencija objašnjava se većom potrebom fetusa za glukozom u kasnijem tijeku trudnoće . U zdravih trudnica sekrecija inzulina je veća što trudnoća duže traje.

Pravilnom prehranom i tjelesnom aktivnošću kontrolirati svaku trudnoću.

Velika randomizirana studija ACHOIS kroz 10 godina dokazala je smanjenje preinatalnog mortaliteta i morbiditeta gestacijskih trudnoća uz strogi nadzor glikemije tijekom trudnoće: smanjen je broj makrosmne djece, preeklampsija,  distorzija ramena, potreba za sekcijama i prerano rođene djece. U većine trudnica s gestacijskim dijabetesom dovoljna je samo pravilna prehrana i redovna tjelesna aktivnost te kontrola tjelesne težine. U samo malog broja trudnica, čija glikemija tijekom profila prelazi 7,2 mmol/l potrebna je inzulinska terapija brzo djelujućim inzulinom prije obroka.

Povišena razina glukoze u krvi uglavnom se ne osjeća  pa je iz tog razloga potrebno redovno učiniti laboratorijske pretrage. U slučaju viših vrijednosti može se osjećati žeđ ili umor  te pojačano mokrenje, ali uglavnom simptoma nema.

Gestacijski dijabetes može se javiti i u trudnica koje nemaju izražene faktore rizika. Važno je tijekom cijele trudnoće paziti da prehrana bude zdrava i uravnotežena, smanjiti unos masti i koncentriranih ugljikohidrata i šećere a više uzimati hranu bogatu vlaknima (povrće i voće). Izbjegavati pušenje i alkohol. Potrebna je i dalje redovna tjelesna aktivnost, ako ne postoji ginekološki razlog za pojačanim mirovanjem. Poželjno je od 12-tog tjedna na tjelesnoj težini dobivati 400gr tjedno, što ukupno znači 12 kg tijekom cijele trudnoće. Nastojati redovno se odmarati, dovoljno sna i relaksacije te izbjegavati stres.

Po postavljanju dijagnoze trudnica dobiva detaljne upute o osnovnim oblicima liječenja ali i redovnoj kontroli glikemije u kućnim uvjetima. To znači da sama kod kuće vadi uzorak krvi iz jagodice prsta u za to pripremljene epruvete koje se nose u laboratorij na analizu. Potreban pribor dobiva se u liječničkoj ordinaciji. Uzorci krvi uzimaju se na tašte i 2 sata poslije svakog glavnog obroka. Epruvete se čuvaju u hladnjaku, a na analizu odnose idući dan u laboratorij. U slučaju povišenih vrijednosti ili loše odrađenom profilu, trudnica dobiva glukometar kojim redovno prema uputama mjeri glukozu u krvi i glukometar donosi na očitavanje.

Ako vrijednosti glukoze na tašte prelaze 6 mmol/L ili ako su vrijednosti glukoze tijekom dana iznad 7 mmol/L, uvodi se inzulinska terapija najčešće u obliku brzodjelujućeg inzulina prije obroka i/ili dugodjelujućeg u jednoj ili dvije doze dnevno.

Učestalije kontrole ginekologa i dijabetologa te UZV kontrole neophodne su kako bi se pratilo

WP-Backgrounds by InoPlugs Web Design and Juwelier Schönmann