Osvrti sudionika na 13. Obiteljski kamp
„Vratili smo se puno mirniji i pametniji”
Obitelj Jagunić
Naš prvi kamp i bilo nam je odlično! Šimun je uživao u druženju s novim prijateljima i već nas sada pita hoćemo li ponovno ići. Hvala svima na fantastičnoj organizaciji! Vratili smo se kući puno mirniji i bogatiji novim znanjem.
„Kamp nam je donio smirenje koje sama nisam uspjela pronaći”
Mama Marija Kranjec Benčić
Hvala Udruzi, volonterima i Dariji na ovom prekrasnom iskustvu. Uspjeli ste u nečemu što sama nisam uspjela postići od trenutka kada smo saznali za dijagnozu – pružili ste mi smirenje. Pronašla sam ga slušajući predavače i druge roditelje, njihova iskustva, savjete i preporuke.
Zaista vam od srca veliko hvala!
„Naš Pale više nije sam”
Obitelj Buhin – Aleks, mama Jasmina, tata Josip, sestra Alisa i brat Artur
„Pale sam na svijetu” – naslov knjige koji nas je pratio od dijagnoze do početka kampa.
Prije samo nekoliko dana naš je sin u svom gradu bio poput dječaka iz knjige Pale sam na svijetu. Nakon povratka iz bolnice s dijagnozom dijabetesa tipa 1, iako okružen ljubavlju obitelji, prijatelja i poznanika, u svom svijetu dijabetesa osjećao se potpuno sam. Nitko oko njega nije znao kako je to kada glukoza u krvi neprestano oscilira, što znače stalni ubodi, alarmi i brojanje svakog zalogaja. Nailazio je na odbijanje i neprihvaćanje. Osjećao se drukčije, izdvojeno i usamljeno u svojoj svakodnevnoj borbi.
A onda smo došli k vama na Obiteljski kamp.
Ta tri dana za nas su bila mnogo više od izleta – bila su prava čarolija i prekretnica. Naš je dječak odjednom shvatio da više nije sam. Vidio je djecu poput sebe, vršnjake koji bez srama mjere glukozu, koji ga razumiju bez ijedne izgovorene riječi i prolaze kroz iste strahove i pobjede.
Od vas, dragi organizatori, dobili smo sve ono što nam je toliko trebalo: bezuvjetnu podršku, toplo razumijevanje, neprocjenjive savjete i vjetar u leđa koji će nas još dugo nositi u borbi za sva Aleksova prava. Pokazali ste nam da dijabetes nije zid koji ga odvaja od svijeta, nego most koji ga je povezao s predivnim ljudima.
Kući se nismo vratili isti. Naš „Pale” više nije sam. Vratio se s osmijehom, novim prijateljima i spoznajom da negdje postoji cijeli njegov tim koji navija za njega.
Hvala vam od srca što stvarate ovakva mjesta i pružate djeci osjećaj pripadnosti koji im može promijeniti život. Hvala vam u ime našeg sina Aleksa i cijele naše obitelji.
Zauvijek zahvalni!
„S kampa odlazimo bogatiji za znanje, iskustva i osjećaj podrške”
Obitelj Bakota – slatkiš Niko iz Splita i njegova obitelj
Od srca hvala svima koji su sudjelovali u organizaciji ovog Obiteljskog kampa!
U samo tri dana naučili smo jako puno, lijepo se družili i stekli nova poznanstva. Naše je dijete shvatilo da nije samo i da postoje drugi koji prolaze kroz iste izazove. Naučili smo više nego od samog postavljanja dijagnoze!
Posebno hvala teti Dariji i doktorici Manji na dobroti i nesebičnosti!
Kući odlazimo bogatiji za znanje, iskustva i osjećaj podrške. Još jednom vam od srca hvala što ste nam pokazali da s dijabetesom nismo sami.
„Naš je Noa osjetio i vidio da nije sam”
Obitelj Đurđek
U ime cijele obitelji Đurđek veliko hvala Zagrebačkom dijabetičkom društvu, našoj Dariji, volonterima Udruge, odgajateljicama koje su čuvale naše mališane i svim predavačima.
Vaš trud i ljubav prema našoj djeci osjetili smo na svakom koraku. Kući smo se vratili bogatiji za još jedno dragocjeno iskustvo, a naš je Noa osjetio i vidio da nije sam.
Hvala vam od srca!
„Hvala svima koji su ovo druženje učinili posebnim”
Obitelj Martić
Dragi organizatori, volonteri i svi koji ste pridonijeli ovom prekrasnom druženju i korisnim edukacijama, od srca vam veliko hvala!
„Mjesto na kojem težinu brige zamjenjuju sigurnost i podrška”
Obitelj Vrcelj
Uživali smo u kampu! Hvala Zagrebačkom dijabetičkom društvu, Dariji, predavačima i svim dragim volonterima koji ovaj susret čine mogućim!
Veliko hvala i sponzorima na divnim, mirisnim i zdravim poklončićima te lijepim majicama koje i dalje nosimo!
Za nas je Obiteljski kamp mjesto na kojem težinu brige o dijabetesu zamjenjuju sigurnost, podrška, nova znanja i osjećaj da smo među svojima, uz obitelji s kojima nikada nismo sami.
Od srca hvala što postojite!
Naša mala Kaja i jedno veliko iskustvo
Kajini mama i tata
Postoje trenuci u životu koji sve promijene. Za našu obitelj takav je trenutak došao u lipnju ove godine, kada je našoj trogodišnjoj djevojčici Kaji dijagnosticiran dijabetes tipa 1.
Do tada su naše brige bile one uobičajene roditeljske. A onda se, gotovo preko noći, naš svijet promijenio. U njega su ušli inzulin, senzori, mjerenja, brojanje ugljikohidrata i stalna pitanja. Hoće li glukoza pasti? Hoće li previše porasti? Jesmo li sve dobro izračunali? Hoćemo li na vrijeme primijetiti da nešto nije u redu?
Iza svih tih brojki krije se ono što svaki roditelj najbolje razumije – neizmjerna ljubav prema vlastitom djetetu i želja da ga zaštiti od svega lošega.
Kaja je još malena. Ima samo tri godine. Ona ne razumije zašto je ponekad moramo ubosti, zašto prije jela moramo nešto izračunati ili zašto mama i tata toliko često gledaju u mobitel. Ona samo želi biti dijete. Igrati se, smijati, trčati i jesti ono što vole i druga djeca. A mi se svakoga dana trudimo da joj upravo to omogućimo.
Kada smo odlučili otići na 13. Obiteljski kamp, nismo ni slutili koliko će nam to iskustvo značiti.
Došli smo s mnogo pitanja, brigama koje nosimo u sebi i nadom da ćemo naučiti nešto novo. A vratili smo se s nečim mnogo vrjednijim – osjećajem da nismo sami.
Na kampu smo upoznali roditelje koji razumiju ono što je drugima ponekad teško objasniti. Roditelje koji znaju što znači buditi se noću i provjeravati glukozu, strepiti nad svakim padom i veseliti se svakom dobrom danu. S njima nije trebalo mnogo objašnjavati. Dovoljan je bio pogled, razgovor ili jednostavno razumijevanje.
Posebno nas je dirnulo vidjeti djecu koja, unatoč dijabetesu, bezbrižno uživaju u igri, druženju i svim onim malim radostima djetinjstva. Gledajući ih, lakše smo mogli zamisliti i Kajinu budućnost. Budućnost u kojoj dijabetes neće određivati njezine snove, nego će biti samo jedan dio njezina života.
Jedan trenutak s kampa posebno mi se urezao u srce. Tijekom psihološke radionice, dok smo mi roditelji razgovarali o svojim strahovima, brigama i izazovima, u prostoriju su ušla starija djeca koja također žive s dijabetesom tipa 1. Gledala sam ih onako nasmijane, opuštene i bezbrižne, pune života, i u tom trenutku osjetila nešto što dugo nisam – veliko olakšanje i nadu.
Pred sobom nisam vidjela bolest, nego sretnu djecu koju dijabetes ne sputava da budu ono što jesu. Pomislila sam na našu Kaju i na sve ono što je tek čeka: školu, prijateljstva, izlete, odrastanje i sve one trenutke zbog kojih je djetinjstvo posebno. I prvi put sam nekako jasnije osjetila da će i ona moći sve to.
Možda će njezin put biti malo drukčiji, možda će zahtijevati više planiranja i brige, ali neće biti ništa manje lijep. Taj mi je prizor dao više snage nego što sam tada mogla riječima opisati. Jer ponekad roditelju nije potrebno čuti da će sve biti dobro. Ponekad je dovoljno vlastitim očima vidjeti djecu koja su dokaz da se s dijabetesom može živjeti sretno i punim plućima.
Kamp nam je pružio nova znanja, korisne savjete i priliku da učimo od stručnjaka, ali i jedni od drugih. Ipak, ono najljepše što nosimo kući nisu samo informacije. To su ljudi, razgovori, osmijesi i prijateljstva. To je osjećaj pripadnosti velikoj obitelji koja razumije čak i kada ništa ne kažemo.
Možda je nekome ovo bio samo još jedan kamp. Nama je, nakon svega što smo prošli u proteklih nekoliko mjeseci, značio mnogo više. Bio je ohrabrenje. Bio je nada. Bio je podsjetnik da život s dijabetesom može biti ispunjen srećom, smijehom, putovanjima i lijepim uspomenama.
Znamo da nas čekaju mnogi izazovi. Bit će još neprospavanih noći, strahova i pitanja. Ali sada znamo da na tom putu postoje ljudi kojima se možemo obratiti, koji nas razumiju i s kojima možemo podijeliti i brige i male pobjede.
Od srca zahvaljujemo voditeljici Dariji, organizatorima, stručnjacima, volonterima i svim obiteljima koje su ovaj kamp učinile posebnim.
A našoj Kaji želimo samo jedno – da odrasta sretna, hrabra i okružena ljubavlju. Da nikada ne pomisli kako zbog dijabetesa nešto ne može. Da sanja velike snove i živi svoje djetinjstvo punim plućima.
Jer Kaja nije dijabetes. Kaja je naša vesela, zaigrana djevojčica pred kojom je cijeli život.
I ako nas je ovaj kamp nečemu naučio, onda je to da dijabetes mijenja svakodnevicu, ali ne mora oduzeti ljepotu djetinjstva.
„Korisno iskustvo koje preporučujemo svakoj obitelji”
Obitelj Prgomet
Nedavno smo, kao obitelj koja se tek susrela s dijagnozom, prvi put sudjelovali na Obiteljskom kampu i jako smo zadovoljni.
Prije svega, kamp nudi mnoštvo raznovrsnih predavanja. Teme su izvrsno odabrane – od naprednog korištenja tehnologije do prehrane i psihološke podrške. Za nas koji smo novi u svemu ovome ta predavanja mnogo znače jer na jednom mjestu dobivamo obilje praktičnih informacija koje možemo odmah primijeniti u svakodnevnom životu.
Druga velika vrijednost kampa prilika je za upoznavanje drugih obitelji. Razgovor s roditeljima koji su već prošli sve ono što nas tek čeka donosi olakšanje. Korisno je čuti tuđa iskustva, praktične savjete i male trikove koji svakodnevicu mogu učiniti jednostavnijom.
Kao fantastičan dodatak moram istaknuti čuvanje djece. Dok smo mi odrasli sudjelovali na predavanjima, o djeci su se brinule odgajateljice koje i same imaju djecu s dijabetesom. To nam je pružilo potpuni mir jer smo znali da su naša djeca u rukama osoba koje doista razumiju dijabetes, prepoznaju simptome i znaju kako postupiti u različitim situacijama.
Sve u svemu, ovo je bilo iznimno korisno i ugodno iskustvo koje svakako preporučujem svima koji se susreću s dijabetesom u obitelji, osobito kada je riječ o najmlađima.
„Osjećali smo se kao svoji među svojima”
Obitelj Lamešević
Obiteljski kamp željno smo iščekivali, a kada je napokon došao, ispunio je sva naša očekivanja.
Ono što ćemo najviše pamtiti i zauvijek čuvati u svojim sjećanjima jesu divni ljudi koje smo imali priliku upoznati. Svi su bili spremni na razgovor, podršku i pomoć. Nikoga nismo poznavali, a imali smo osjećaj kao da poznajemo sve. Takva je bila atmosfera.
Najviše nas je veselilo vidjeti naše dijete opušteno, prihvaćeno i sigurno. Ta smo se tri dana osjećali kao svoji među svojima, nimalo drukčiji. Upravo je to ono najdragocjenije u cijeloj ovoj priči.
Mislim da će sve najbolje opisati jedna rečenica koju nam je sin uputio tjedan dana nakon kampa: „Idemo i ovaj vikend u kamp?”
Kaže da bi kampirao svaki vikend. A i mama bi!
Hvala vam na svemu!
„Napokon smo bili među ljudima kojima pripadamo”
Obitelj Tomas
Naš sin Mateo obolio je od dijabetesa prije dvije i pol godine, a ovo je bio naš prvi Obiteljski kamp. Zapravo, ovo je ujedno bio i naš prvi susret s drugim roditeljima i djecom koji žive s dijabetesom, otkako smo saznali za dijagnozu.
Upravo je to najpozitivnije utjecalo na našeg sina – prilika da vidi i upozna drugu djecu koja svakodnevno prolaze kroz iste izazove.
Budući da Mateo ima pet godina, mnogo je vremena proveo u igri i druženju dok su se o njemu brinule volonterke i odgajateljice. Zahvaljujući njima, suprug i ja mogli smo nesmetano slušati predavanja i sudjelovati na radionicama. Brinule su o djeci, pratile njihovo stanje i omogućile im brojne zabavne aktivnosti.
Predavanja su bila vrlo korisna i zanimljiva, a nama roditeljima bilo je omogućeno aktivno sudjelovanje. Ipak, najviše mi se svidjelo upoznavanje i razmjena iskustava s drugim roditeljima koji razumiju kroz što prolazim. Iz prve sam ruke mogla vidjeti kako se drugi snalaze u svakodnevnim situacijama.
Svaki zvuk alarma koji sam čula kod drugih roditelja podsjetio me na to da smo okruženi ljudima kojima, nakon dvije i pol godine života s dijabetesom, napokon osjećamo da pripadamo.
„I nakon dugogodišnjeg iskustva uvijek naučimo nešto novo”
Obitelj Beroš
Sudjelovali smo na Obiteljskom kampu kao obitelj s dugogodišnjim iskustvom i nakon svakog kampa možemo reći da se vraćamo puni pozitivnih dojmova i punog srca.
Lijepo je biti u okruženju u kojem se svi razumijemo bez mnogo riječi i u kojem je ponekad dovoljan samo pogled.
Hvala Zagrebačkom dijabetičkom društvu na organizaciji i svim predavačima jer se i nakon dugogodišnjeg iskustva s dijabetesom uvijek čuje i nauči nešto novo. A ono neprocjenjivo jesu razmjena iskustava i nova prijateljstva.
„U ta tri dana dogodila se jedna velika stvar”
Obitelj Divić
Najkraće rečeno – predivna tri dana!
Međutim, kamp, Crvena Luka, organizacija, ljudi, iskustva, znanje, zajedništvo i toliko nezaboravnih trenutaka zaslužuju mnogo više od riječi „najkraće rečeno”.
Ove smo godine kamp doživjeli iz perspektive iskusnije obitelji. Vidjeli smo koliko djeci i njihovim obiteljima znače razgovori, razmjena iskustava, nova znanja stečena na raznovrsnim predavanjima te upoznavanje i druženje s ljudima koji im doista mogu pomoći i biti podrška.
Neopisivo nam je drago što smo i mi bili mali dio te priče. Pokušali smo najbolje što smo mogli prenijeti svoja znanja i praktične savjete koji su iznimno važni na početku života s dijabetesom tipa 1. S druge strane, obitelji koje s dijabetesom žive već dugo podijelile su s nama svoja iskustva iz različitih životnih razdoblja. Tako smo dobili novu i mnogo jasniju sliku života s dijabetesom, što će nam biti od velike pomoći u izazovnim situacijama koje on donosi.
Posebno nas je dirnulo vidjeti djecu kako se međusobno druže i pružaju podršku jedni drugima. Ganula nas je njihova spontanost i iskrena, dječja nesebičnost kada je drugom djetetu teško. Samo dijete može drugom djetetu pružiti tako važan osjećaj utjehe – pokazati mu da nije samo, da to nije ništa strašno i da može sve.
U tom malom dijelu svijeta, tijekom ta tri dana, dogodila se jedna velika stvar!
Zato smatramo da je iznimno važno da što više obitelji s djecom koja imaju dijabetes tipa 1 sudjeluje na Obiteljskom kampu jer je ovakvo iskustvo neprocjenjivo.
„Vratili smo se ohrabreni i zahvalni na ovoj zajednici”
Obitelj Kufner
Roditelji smo šestogodišnjeg dječaka kojemu je dijabetes tipa 1 dijagnosticiran prije godinu dana, a ovo je bio naš prvi Obiteljski kamp.
Iznimno smo zadovoljni voditeljicom, organizacijom, smještajem, temama predavanja i predavačima. Već je i samo provođenje nekoliko dana s ljudima koji razumiju s čime se svakodnevno susrećemo neprocjenjivo iskustvo.
Podijelili smo svoja iskustva, nedoumice i brige, proširili znanje o prehrani i tehnologiji, saznali više o svojim pravima i dobili podršku koja mnogo znači nama koji smo još novi u svemu ovome.
S kampa smo se vratili ohrabreni i zahvalni na ovoj zajednici i divnim volonterima jer sada znamo da nismo sami.
„Više se ne osjećam usamljeno na ovom putu”
Obitelj Marčić
Ovo nam je bio prvi kamp. Nadamo se da nije i posljednji! Kao roditeljima djeteta kojemu je tek nedavno dijagnosticiran dijabetes tipa 1, želim vam jednostavno reći – hvala.
Hvala na dobrodošlici, mogućnosti sudjelovanja u radionicama, moru informacija, svakoj riječi podrške i razumijevanja. Hvala vam što ste nam vratili nadu.
Kao roditeljica djeteta kojemu je dijabetes tipa 1 dijagnosticiran prije nepunih pet mjeseci, usred mora informacija koje su stizale sa svih strana osjećala sam se izgubljeno, kao da mi je voda došla do grla, pokušavajući uskladiti novo normalno sa starim normalnim.
Dolaskom na kamp, vidjevši sve obitelji koje dijele iste brige, napokon sam osjetila da sam među ljudima koji razumiju kroz što prolazimo i kako se osjećamo. Jer dijabetes nije samo prilagodi prehranu, daj inzulin i to je to.
Iako znam da smo tek na početku i da je pred nama dug put, sada se više ne osjećam usamljeno. Obiteljski kamp za mene predstavlja zajednicu, obitelj koja je uvijek spremna pomoći, uskočiti i priskočiti u pomoć kada je potrebno.
Hvalaaaa vam još jednom od srca!
