Kako su me dijabetes i trudnoće oblikovale u ono što sam danas

Preuzeto iz časopisa ZADI broj 2/2025.

Piše: Ivana Jurakić, Certificirani nutricionist / Diabetes Edukator (IDF)

Sudjelovala  sam  redovito u aktivnostima jedne udruge za osobe s dijabetesom, gdje sam već s 14 godina bila pozivana na edukacije o ženskom zdravlju, trudnoći i dijabetesu. Iako su teme bile korisne, nijedna radionica, niti teorijska informacija – pa čak ni one o važnosti HbA1c vrijednosti prije trudnoće – nisu me mogle u potpunosti pripremiti za ono što me čekalo.

Odmalena sam znala da želim biti majka. Nikada nisam pomislila da neću uspjeti ostvariti tu ulogu zbog dijabetesa. Iako su me stalno upozoravali da se trudnoća s dijabetesom tip 1 mora planirati i pažljivo voditi, te su riječi su mi često zvučale kao pozadinski šum. U tom trenu znala sam da ne smijem previše „pasti“, ni previše „otići gore“, ali ako sam na 12 ili 15, moje tinejdžerske misli su bile – „Ma, nikome ništa.“

Danas, s 31 godinu iskustva s dijabetesom, mogu reći da sam sretna što nikada dugotrajno nisam bila u velikim glikemijskim oscilacijama. Imala sam sreće da do ovog trenutka nije nastupila ni jedna kronična komplikacija. Do trenutka kada sam odlučila postati majka, moje glikemije su bile stabilne, a inzulinska pumpa i senzor su mi postali neizostavni saveznici.

U prvu trudnoću ušla sam 2019. godine s HbA1c od 4,5%, a tijekom cijelog razdoblja vrijednosti nisu prelazile 5,5%. Iako je to na papiru zvučalo gotovo idealno, u stvarnosti je uključivalo česte hipoglikemije i izražen osjećaj iscrpljenosti. Prvi tjedni trudnoće donijeli su i jednu nesvjesticu te veliki fizički umor.

S puno više razumijevanja danas gledam na to razdoblje i prepoznajem da su svi ti izazovi bili posljedica stroge kontrole i stalnog održavanja glukoze na rubno niskim razinama – koje su, iako možda zvučale idealno na papiru, bile ipak prezahtjevne za moje tijelo. U to vrijeme koristila sam Medtronic Veo pumpu, ali prvih nekoliko tjedana nisam imala senzor, pa sam razinu šećera provjeravala i do 15 puta dnevno iz krvi. S vremenom sam naučila da brojka na papiru nije sve – ono što je zaista važno je cjelokupno zdravlje i kako se pritom osjećam.

Suprug mi je bio velika podrška. U trenucima kada sam bila iscrpljena od stalnog nadzora i mjerenja šećera, podsjetio bi me – ili bi jednostavno uzeo moj prst i izmjerio šećer, bez puno riječi. Kasnije sam prešla na Libre senzor, što je znatno olakšalo kontrolu, ali i njegove noći, budući da sam u početku vrlo čvrsto spavala, a on bdio.

Razmišljanje o bebi bilo nam je daleko, naš najveći cilj bio je stabilan šećer, dan po dan. Svi oni snovi o trudnoći, bebi, trbuhu – došli su kasnije, s otkucajima srca na ultrazvuku i prvim pokretima u trbuhu.

Zbog učestalog osjećaja slabosti, ali i jednog kritičnog trenutka kada mi se pred očima doslovno „spustio mrak“, u dogovoru s liječnikom i nutricionistom odlučila sam povećati unos kalorija i uvesti veću raznolikost u prehranu. Tada sam ozbiljno krenula u edukaciju o prehrani i upisala školu za nutricionizam. Kroz to sam naučila koliko su važne zdrave masti, cjelovite žitarice, kvalitetni ugljikohidrati i jednostavna, ali nutritivno bogata hrana.

Upravo tada sam shvatila nešto što mi, iako dugogodišnjoj dijabetičarki, dotad nije bilo potpuno jasno – da ne trebam na hranu gledati kao na zabranu, nego jesti raznolikije i pametnije. Moj odnos s hranom od tada je drugačiji.

Od drugog tromjesečja sve je krenulo nabolje. Vratila sam se medicinskoj jogi, koju sam godinama prakticirala i prije trudnoće, redovito šetala, ostala fizički aktivna i radila sve do samog kraja.

Iako su me mnogi upozoravali da će neminovno doći do inzulinske rezistencije, ona se – u mom slučaju – nikada nije pojavila. Doze inzulina ostale su potpuno iste tijekom cijele trudnoće. I dan danas, kada to podijelim, ljudi – osobito liječnici – ostanu iznenađeni. No, duboko vjerujem da je upravo redovita fizička aktivnost odigrala ključnu ulogu u tome.

Trudnoća je, unatoč svim redovnim kontrolama, u mnogim aspektima bila slična svakoj drugoj – ali uz dodatni, 24-satni fokus na glikemije, kao i inače kada živiš s dijabetesom. Trudnoća s dijabetesom donosi više misli, više kontrole, više zasićenosti informacijama – i upravo zato su dobri nalazi, smiraj i podrška okoline tri iznimno važna čimbenika za njezin uspjeh. Ako ovo osiguraš – sve si učinila.

Zadnja tri tjedna trudnoće provela sam u bolnici, pod rutinskim nadzorom. Tamo sam upoznala još jednu trudnicu s dijabetesom i pronašla snagu u dijeljenju naših iskustava. Iako sam isprva imala otpor prema hospitalizaciji, ubrzo sam shvatila da mi je upravo taj smiraj bio potreban pred porod – i bez razmišljanja bih ponovno napravila isto. Naši razgovori, šetnje oko bolnice i osjećaj međusobnog razumijevanja ostali su mi u trajnom sjećanju kao jedno od najvrjednijih iskustava tog razdoblja. Moja kći rodila se u ožujku 2020., u prvom valu Covid pandemije, s 4180 g i 51 cm – savršeno zdrava. Iz bolnice smo izašle četvrti dan.

Tri godine kasnije, ušla sam u svoju drugu trudnoću. Ovog puta nosila sam sina i koristila MiniMed 780G pumpu u kombinaciji s Guardian 4 senzorom. HbA1c na početku trudnoće bio je 6,5%, a kroz cijelo razdoblje varirao između 5,5 i 6,5%.

Iskustvo je bilo znatno drugačije – imala sam više mučnina, izražen manjak energije i inzulinska rezistencija pojavila se već oko 15. tjedna. Budući da većinu prve trudnoće provela gotovo bajkovito, ovaj me scenarij iznenadio i odmah na početku prilično iscrpio. Znala sam – morat ću usporiti. Zbog kroničnog umora i lošeg sna uz moju prvorođenu kćer, odustala sam od većine aktivnosti, posvetila se šetnjama i odmoru. Do kraja trudnoće, doze inzulina utrostručila sam u odnosu na početak – unatoč tome što sam ovoga puta o prehrani znala daleko više nego prvi put. Manjak fizičke aktivnosti ipak učinio je svoje.

I ova trudnoća pratila se u Referentnom centru za dijabetes u Petrovoj bolnici i hvala svakom stručnjaku koji se skrbi o trudnicama s dijabetesom.

Dijabetes sam počela zvati svojim „trećim djetetom“ – jer sam, uz već jedno dijete i drugo koje je bilo na putu, postala svjesna da dijabetesu posvećujem gotovo jednaku količinu vremena i pažnje kao i vlastitoj djeci. Tijekom ove trudnoće prvi put sam doživjela dijabetički burnout – pregorijevanje koje je nastupilo zbog prezasićenosti kontrolom koju više nisam znala procesuirati. Stalan nadzor, 24-satni fokus na glikemije i konstantna briga jednostavno su me iscrpili. Danas, s vremenskim odmakom, mogu reći da bih mnogim stvarima pristupila drugačije – s još više nježnosti prema sebi i više ciljanog odmora.

Ova trudnoća za mene je bila prekretnica. Morala se dogoditi da bih osvijestila vlastitu snagu – onu istu koju nosim u sebi već više od 30 godina, ali koju sam u toj buci morala ponovno pronaći.

U tom sam trenutku spoznala koliko dijabetes utječe i na psihološki aspekt života, te koliko je važno da osobe s dijabetesom od samog početka imaju podršku psihologa. Tu sam i sama napravila važan korak – postala sam svjesna potrebe za cjelovitim pristupom zdravlju i godinu dana kasnije upisala školu za praktičara cjelovitog zdravlja.

Do samog kraja 2. trudnoće, sve je bilo pod kontrolom, a u 36. tjednu trudnoće moj sin odlučio je doći na svijet, s 4520 g i 52 cm.

Na oba poroda imala sam inzulinsku pumpu uz sebe. Najveći izazov bio je dan prije poroda – bez hrane i pića, a da se ne dogodi hipoglikemija. Zamisli da nema unosa hrane, adrenalin pred porod raste, a tvoje glikemije moraju ostati savršene. Izazov, priznajem. Zahvaljujući MiniMed 780G i opciji „stopiraj isporuku“ uspjela sam stopirati hipoglikemije i izdržati taj period bez unosa hrane i pića.

Sam porod, kao i prvi put, obavljen je carskim rezom. Budući da sam i ovaj put bila budna, zajedno s medicinskim osobljem u operacijskoj sali šalili smo se na račun toga kako mi s dijabetesom tip 1 zaista izgledamo kao mali „kiborzi“ – s jednim (ili čak dva) senzora, inzulinskom pumpom i svim mogućim priključcima potrebnima za siguran porod.

U nijednom trenutku nisam se osjećala sama ni nesigurno – osoblje u bolnici zaista je učinilo sve da cijeli postupak protekne glatko i bez komplikacija. Najbolji dio, za mene je bilo upravo to što nama s inzulinskom pumpom u potpunosti prepuštaju kontrolu glikemije, pa sam usred carskog reza sama mogla „štimati šećere“. Povjerenje u moje upravljanje dijabetesom dalo mi je dodatnu snagu jer sam oduvijek smatrala da je upravljanje dijabetesom nešto čime se ne upravlja sam – već kroz timski rad i cjeloviti pristup.

Iako neke stvari možda zvuče pomalo zastrašujuće, trenutak u kojem sam primila svoje bebe u naručje bio je – i ostao – najljepši u mom životu. U tom trenu sav stres, sva briga i napetost oko kontrole glikemija jednostavno su nestali. Zamijenile su ih potpuno nove emocije – ljubav, zahvalnost i neopisiva sreća.

Oba djeteta danas su zdrava i vesela, a moje iskustvo duboko me promijenilo. Počela sam uviđati koliko je dijabetes prisutan svugdje oko nas, ne samo kroz trudnoće nego i šire – i koliko žene trebaju podršku.

Liječnici su me često povezivali s drugim ženama u bolnici – kako bih podijelila svoje iskustvo i bila motivacija. Upravo ti susreti potaknuli su me da postanem edukatorica za dijabetes (IDF School of Diabetes), a iz tog puta nastao je i „Ja bih nešto slatko“ – pokret s misijom: živjeti kvalitetno s dijabetesom, uključujući i majčinstvo. Danas s ponosom stojim iza tog brenda – snažnija, samopouzdanija i svjesna snage koju nosim kroz suživot s dijabetesom. Vjerujem da svojim osobnim primjerom – proživljenim kroz žive primjere dijabetes uspona i padova – mogu biti stvarna podrška mnogima.

Svaki moj izazov s dijabetesom oblikovao me u ženu i majku kakva sam danas – prisutniju i jaču.

S dijabetesom tip 1 možeš biti majka. Možeš ostvariti sve svoje snove.

Ovim člankom želim se obratiti upravo tebi – koja razmišljaš o trudnoći, ali te muče strahovi. Znaj da nisi sama.

Za još savjeta, podršku i stvarne priče o trudnoći s dijabetesom, zaprati moju Instagram stranicu:
@ja.bih.nesto.slatko                        

www.jabihnestoslatko.com