365 dana borbe

365 dana borbe

Piše Lucija Ilijanić

U svom prvom članku petnaestogodišnja Lucija je pisala o dijagnozi dijabetesa. Danas, točno 365 dana od dijagnoze, dijabetes se obraća Luciji. Razmišljanja svog životnog suputnika, njezine borbe i osobni rast kroz ovih godinu dana opisuje na simpatičan način, kroz pismo.

Draga Lucija,

ovdje šećer. Kako si danas? Znaš li da se družimo već godinu dana? Prije točno 365 dana si završila u bolnici radi mene. Sjećaš li se koliko ti je bilo loše onih mjesec dana kada uopće nisi znala za moju prisutnost? Sjećaš li se koliko si me dugo odbijala i koliko se dugo nisi htjela pomiriti sa činjenicom da sam ja od 12.11. tvoj suputnik kroz cijeli život? Sjećaš li se koliko si puta imala slomove živaca i koliko si puta zaspala uplakana radi mene? Sjećaš li se koliko si bila izmorena prvih 2 mjeseca dižući se par puta po noći da izmjeriš šećer? Sjećaš li se koliko si bila mršava i koliko su ti jagodice na prstima i ruke od braunile bile plave?

Vjerujem da se jako dobro sjećaš još puno toga. No, meni je također bitno da se sjetiš što si sve naučila od mene. Dao sam ti priliku za novi početak. Da živiš što zdravije možeš. Radi mene si shvatila koliko je svaki dan bitan i koliko trebaš biti zahvalna Bogu za svaki lijepi trenutak, svaki osmijeh, svaku šalu, svaku uspomenu, svaki poljubac… jer ne znaš što te čeka sutra. Da, dogodio sam se. Tu sam. Stvaran sam, ali ne smiješ živjeti u prošlosti.

Prije godinu dana si sjedila s mamom u Klajćevoj bolnici. Sjećaš li se kada te mama držala onakvu mršavu, čekajući nalaze da stignu? Jedna žena je sjedila preko puta vas sa svojim sinom. Gledala te u šoku cijelo vrijeme. Sjećaš li se kad si se prekrižila i po tiho rekla: „Bože, molim te da preživim ovo.“ Žena se tada rasplakala. Zagrlila je svog sina još jače i duboko udahnula dok su joj oči bile pune suza.

Sjećaš li se koliki strah sam pobuđivao u tebi? Bojala si se mojih vrijednosti, da ćeš radi mene pasti u komu, bojala si se da ćeš pogriješiti u vaganju ugljikohidrata, bojala si se ostati sama doma u slučaju hipoglikemije i hiperglikemije, bojala si se dati inzulin, ali tvoj najveći strah je bio da ću po noći pasti i da se nikada nećeš probuditi. Dan danas inzulin ne daješ u ruke jer se bojiš boli. Reci mi, bojiš li se da ćeš zbog mene jednog dana oslijepiti, ostati bez noge ili umrijeti?

Ako je odgovor da, dat ću ti savjet: Živi zdrav život! Ne dozvoljavaj si ikakve nepotrebne gluposti. Da, možeš pojesti taj kolač, ali ne prečesto. Da, možeš popiti tu čašu vina, ali ne i napiti se. Da, možeš zapaliti jednu cigaretu, ali ne i stvoriti ovisnost. U redu je probati neke stvari, no u granicama normale.

Živi zdravo, jedi zdravo, kreći se, ali najbitnije za tvoje zdravlje je Sreća. Nju ćeš u životu postići s vremenom. Ne obaziri se na tuđa, loša mišljenja ili svoje loše misli koje te proganjaju iz dana u dan. Sve će to loše jednoga dana proći.

Pronađi krug ljudi koji te usrećuju. Prava sreća se ne nalazi u jednom kolaču ili materijalnim stvarima. Takve vrste sreća se zovu „srećice“ zato što te one u tom trenutku ispune i nakon nekog vremena, prođu. Tebi je potrebna ona dugotrajna Sreća koju ljudi nose kroz cijeli život. Ta sreća je prava sreća. Ona se nalazi u dobrim ljudima oko tebe. U onima koji zrače pozitivom i ljubavi.

U životu ćemo ti i ja susresti još jako puno ljudi, neki će nas usrećiti, neki će nas naživcirati toliko jako da ću ja previše narasti pa ćeš me morati smiriti inzulinom. Sve je to normalno. Ljudi dođu i prođu. Oni koji upoznaju tvoje vrline, a i mane te odluče ostati, su oni pravi. Upravo oni su jedni od najbitnijih čimbenika u tvojem životu samnom. Oni su ti koji će ti pomoći savjetom, zagrljajem, slušanjem kada ti je teško radi mene.

Prije par dana si bila sa Klubom mladih ZDD-a na Sljemenu. Jednom ste se zagubili i otišli predaleko, ali ste se na kraju vratili na pravi put. Ista stvar je sa odlukama u životu. Ako promašiš put vrati se nazad, ali to ne znači da ćeš mijenjat puteve svako malo. Kad nešto odlučiš u životu i sigurna si da je to prava odluka, ne vraćaj se nazad. Uvijek daj sve od sebe. Zamisli da je tvoj životni put jedno veliko brdo i tvoj cilj je da dođeš do vrha jer nakon toga te čeka jedna velika prostrana dolina gdje više nema rupa u zemlji, blata ili drugih prepreka.

Dok ideš tim putem ti sa sobom nosiš teški ruksak (ili tzv. križ). Mučiš se s tim teretom, no nisi sama. Uvijek ćeš imati nekog pored sebe da ti pomogne nositi taj ruksak kao što je Šimun Cirenac pomogao Isusu nositi križ na križnom putu. Nemoj mene stavljati u taj teret nego ostavi mjesta u ruksaku za neke puno gore stvari koje čekaju svakog čovjeka u životu.

Još jedan savjet: sve što dođe nakon nekog vremena, ode. I to je dobro jer na taj način znaš da živiš. Svjesna si toga da se sve događa s razlogom i ovo je tvoja borba. Ja sam borba svakog djeteta i čovjeka kojem sam se uvukao u život. Vi, osobe s dijabetesom niste puno drukčije od običnih ljudi već ste jedinstveni. Prošli ste samnom kroz jako puno faza: straha, uspomena iz bolnice, tuge, bijesa pa čak i mržnje. Svaki čovjek na svijetu ima svoj životni put tj. zadatak i kad ga ispuni on može u miru prepustiti svoj duh. Ne kažem da jesam niti da želim biti tvoj glavni zadatak na ovom svijetu. Ja sam samo mala prepreka da te ispitam i potaknem da shvatiš koliko si zapravo jaka te da tamo postoji veliki svijet koji te iščekuje.

Čeka da ga ti ispuniš svojom prisutnošću. Imat ćeš još jako puno uspona i padova; razočarenja, slomljenih srca, bit će ljudi koji će te samo napustiti kad ćeš se najmanje nadati, ali ne smiješ zaboraviti da upravo takve stvari predstavljaju one „srećice“ o kojima sam ti malo prije pričao. One će te usrećiti u tom trenutku, ali će proći i ostaviti mjesta za nešto puno bolje.

Nažalost, ja neću proći i toga moraš biti svjesna. Ja ću biti tu da te posjetim svaki put kad potoneš da nikada ne smiješ zaboraviti na svoje zdravlje jer je ono nešto što ti je Bog dao, što jednom kad izgubiš, nema nazad. Svi, veliki i mali s dijabetesom, kojima ja predstavljam teret ćete jednog dana ozdraviti. Obećavam ti.

Možda to neće biti u obliku u kakvom vi to zamišljate, ali ako je čovjek sretan, pun duha i radosti, ima mogućnost ići kroz život s ljubavlju, to je već veliko ozdravljenje. Uvijek budi radosna i pozitivna. Znaš kako kažu: „Kako zračiš, tako i privlačiš.“ Neće ti biti lako. Razmišljaj na način da nisam ja bolest za neke slabiće, već za borce.

Znam da si svjesna da sam ja tu. Također, znam da duboko u sebi i dalje propituješ Boga: „Zašto meni?“ Znaš i sama da to (još) nećeš saznati. Sjeti se što ti je jedan prijatelj rekao prije dvije godine kada si imala drugih problema ne vezanih za mene: Sve loše stvari koje se događaju čovjeku, samo označavaju još veću radost za budućnost. Znam da me duboko u sebi mrziš i da bi dala apsolutno sve na svijetu da ti se maknem iz života. Ti ovo nisi birala, nitko od vas nije. Ne želim da patiš radi mene. Moramo naći neki kompromis jer ćemo samo tako moći doživjeti sve posebne trenutke koji te čekaju (dan tvoje mature, promociju diplome, dan tvojeg vjenčanja, upoznati tvoju djecu i jednog dana unuke, a možda i praunuke). Vjerujem u naš odnos i vjerujem da ćemo proživjeti jako puno toga zajedno. Mogu ti čitati misli i znam da se sada ne možeš sjetiti svojeg života bez mene. Navikla si se na bol igle koja, moraš priznati, nije toliko strašna koliko se čini. Samo polako, živimo iz dana u dan.

Dobro si me opisala u onom članku. Ja sam jedna jako dosadna i naporna bolest. Priznajem, jesam. Ništa nikad ne „postane lakše s vremenom“ dok ti to sama ne odlučiš da bi sad bilo dosta patnje. Proći će još puno dana, tjedana, mjeseci i godina. Ti si već sada, nakon 12 mjeseci, mene donekle prihvatila i to je veliki napredak za bilo kojeg čovjeka.

Zato ti je ovo moja preporuka; uživaj u svim lijepim trenucima jer ne znaš kakvog ću ja raspoloženja biti sutra. Nećemo se više prisjećati što je bilo na današnji dan jer ću te samo rastuži. Budi sretna što si evo tu, živa nakon tih godinu dana.

365 dana šećera

365 dana borbe

WP-Backgrounds by InoPlugs Web Design and Juwelier Schönmann