Moja slatka priča

Moja slatka priča

Piše Lucija Ilijanić

Zovem se Lucija Ilijanić i imam 15 godina. Živim u Zagrebu i dijabetičar sam već skoro 9 mjeseci. Bolujem od dijabetesa tipa 1 i redovno uzimam inzulin 5 puta dnevno. Dijabetes su mi otkrili 12. 11. 2019. godine.

Sjećam se da sam simptome dobila mjesec dana prije nego što sam završila u bolnici. Stalno sam bila žedna i gladna, mokrila sam više nego inače, mutilo mi se pred očima, stalno sam bila umorna, znala sam povratiti ponekad i pet puta dnevno. Svi iz moje obitelji su bili uvjereni da imam bulimiju pošto sam u tih mjesec dana smršavila 7 kilograma. Zadnja dva tjedna prije bolnice išla sam kod oftalmologa, jer smo mislili da mi se dioptrija povećala, no oftalmologica je rekla da mi se vid čak i popravio. Išla sam i na pregled mjehura, mislili smo da imam upalu, no također je ispalo da je sve u redu. Kako imam obilne menstruacije i imala sam je taj tjedan, mislili smo da sam zato iscrpljena. Išla sam dva puta vaditi krv u laboratorij. Nalaz željeza je bio viši nego što treba biti, nalaz šećera je također bio uredan.

Čudni simptomi

Kasnije smo u bolnici pretpostavili da mi je šećer vjerojatno u tom trenutku bio dobar jer sam cijelu noć puno mokrila. Također, kako bolujem od gastritisa, mislili smo da je to razlog mom povraćanju. Sjećam se da bih iz škole znala doći jako umorna i znalo me stezati oko srca. Mama i ja smo otišle do doktorice opće prakse koja mi je rekla da izgledam predobro i da sam super smršavila. Dana 19.10.2019.  otišla sam u grad sa društvom i sjeli smo se u restoran nešto pojesti. Ja nisam bila gladna pa sam si uzela samo cheesecake koji mi je vjerojatno dosta dignuo šećer. Došla sam kući i uočila sam da mi je cijelo tijelo prošarano nekakvim crtama i mrljama (slično mramoru). Pomislila sam da je alergija ili nešto slično pa sam popila tabletu, no nije pomoglo. Mama i ja smo zatim otišle u Klaićevu bolnicu gdje nam je doktor rekao da to nije ništa i pitao nas: „Što vi za svaku alergijsku reakciju dolazite na hitnu?“. Kasnije su liječnici zaključili da je to bilo zbog previsokog šećera.

Dana 7. 11.2019. (četvrtak) sam otišla doma iz škole jer sam imala osjećaj da ću se srušiti te sam cijeli vikend  prespavala. U ponedjeljak (11.11.2019.) mi je tata javio da mi se rodila polusestra i da me može povesti u posjetu u bolnicu. Mama je taj dan radila pa sam zamolila bakinu sestru da me odveze do City Centra da kupim nešto polusestri za rođenje. Cijelim putem sam morala slušati prodike o bulimiji i tome kako ću završiti na psihijatriji. Vratila sam se doma i povratila sam 5 puta. Tata je došao po mene oko 14 sati i nakon posjete smo otišli na piće. Naručila sam čaj s medom i još me tata natjerao da pojedem muffin od čokolade. Došla sam doma i povratila još 3 puta. Otišla sam spavati i onda je moj pas došao do mene. Lola je jako cvilila što me probudilo, no ja sam nastavila spavati. Nakon toga mi je nešto prošlo kroz glavu dok sam spavala da se moram ustati, no i to sam zanemarila. Bila sam preumorna i nisam imala snage ustati. Par minuta kasnije me opet natjeralo na povraćanje te sam se morala ustati.

Nešto doista nije u redu!

Nakon što sam povratila 9 puta taj dan, mama je rekla da ovo više nije normalno i da idemo na hitnu. Prvo sam dosta odugovlačila jer mi je nije dalo tamo sjediti i čekati par sati, no mama nije odustajala. Došle smo u Klaićevu i kad su nas primili jako su se prestrašili pošto nisam imala snage hodati i jako sam teško disala. Poslali su me na vađenje krvi gdje su me pitali ako želim da će mi dovesti kolica, no ja sam rekla da ne treba. Kad su došli nalazi medicinska sestra je dotrčala do nas i rekla da ona mora još jedanput napravit nalaz. Drugi nalaz je došao i medicinsko osoblje je dotrčalo do mene i svi su mi govorili da moram hitno na infuziju. Polegli su me na stol u ambulanti i pokušavali mi 10 minuta stavit braunilu u ruku. Kako su mi ruke bile premršave i plave od dehidracije nisu mogli pogoditi žilu.

Na kraju je došao anesteziolog i on je iz prve pogodio. Hitna me vozila iz Klaićeve u Vinogradsku gdje me je dočekao cijeli tim liječnika. Dva dana sam bila na infuziji i rekli su mami i tati da je narednih 48 sati upitno hoću li preživjeti. Bila sam životno ugrožena. To je sve dogodilo s ponedjeljka na utorak navečer i u četvrtak sam već bila puno bolje.

„ Zlato, imaš dijabetes, a to je neizlječiva bolest“

U četvrtak ujutro su me pitali želim li doručkovati i ja sam rekla da želim. Sjedili smo u blagovaonici i sjećam se da me medicinska sestra koja je dijelila hranu pitala imam li neku prilagođenu prehranu i ja sam rekla da nemam pa mi je dala kakao i kruh s nutelom, no tada su djeca iz moje sobe počela vikati da sam dijabetičar i onda se sestra ljutila na mene da sam trebala to reći. Ja sam se rasplakala i rekla da ja to nisam znala i da mi je žao. Otišla sam u sobu i jedna mlada doktorica je došla do mene pitati me kako sam. Ja sam rekla da sam puno bolje i pitala sam kad ću ozdraviti da mogu ići kući. Ona me pogledala sa čuđenjem i rekla: „ Zlato, imaš dijabetes, a to je neizlječiva bolest“. Zatim je počela pričati nešto o tome, ali meni su se u tom trenutku uši zaglušile i imala sam osjećaj kao da je nešto puklo u meni. Nedavno mi je deda preminuo i jako sam tužna, roditelji su mi rastavljeni i imala sam teško djetinjstvo, prošla sam neke stvari koje ne želim nikome na svijetu, no mislim da mi je spoznaja da imam dijabetes bio najgori trenutak u životu.

Taj trenutak ću pamtiti cijeli život. Ja sam cijeli dan provela plačući. Plakala sam dok sam ležala, sjedila, jela, čak i dok sam prala zube. Sjećam se da nam je spremač došao iznijeti smeće i čestitao nam Svjetski dan dijabetičara (14. 11.) što je mene još više rastužilo. Dan poslije sam i dalje bila tužna dok nisu došli moji prijatelji i donijeli  mi velikog plišanog medu i kutiju tableta koja se zove „Ljubavforte“. Unutra je bio križ i recept za lijek na kojem je pisalo: „Od ovog lijeka nema straha od predoziranja!“. Sjećam se koliko mi je srce jako zalupalo i koliko sam se počela tresti kad sam ih neočekivano vidjela da se sestra prestrašila da padam u hipoglikemiju.

Vrijeme provedeno u bolnici

U bolnici sam ostala 2 tjedna. Prvi tjedan privikavanja, a drugi tjedan edukacije. Na početku mi je to sve bilo jako čudno jer nikad nisam razmišljala puno da bi mi moglo dogoditi nešto što će mi promijenit život kakav sam do tad živjela. Nikad nisam imala strah od igle tako da pikanje u prst i davanje inzulina mi nije bio problem. Veći problem su mi stvarali omoti od trakica jer ih nikada nisam mogla otvoriti. Prvi tjedan je bio pun odjel dijabetičara i sjećam se da smo kao mali pačići stajali u redu ispred ambulante kako bi jedan po jedan mjerili šećer i davali si inzulin. Ja sam uvijek bila zadnja jer sam htjela vidjet kako oni to rade bez problema. Svaki dan sam imala posjete. Tata bi došao ujutro, zatim popodne bi došao netko od prijatelja i to čak više njih u jednom danu, a predvečer bi došla mama. Mama i tata su bili jako tužni i prestrašeni. Mama je bila sa mnom kad sam si prvi put davala inzulin. Obje smo jako plakale. Jedno jutro smo tata i ja nešto pričali i pozvali su me da si dođem dati inzulin (tad sam se već privikla pa sam bila brza sa svime). Tata se nije ni snašao gdje idem i kad je došao do vrata vidio je kako se pikam i rasplakao se jer se sjetio svoje tate (mog djeda) koji je također imao šećer, ali tip 2 i bio je na inzulinu.

 

Bilo mi je zabavno kad bi mi prijatelji došli jer su mi pričali sve novosti koje se događaju van bolnice, no kad bi mama i tata došli nije bilo ništa drugo osim razmišljanja o dijabetesu. Inače sam tip osobe koja ne voli da se me drugi gledaju sa sažaljenjem, smatram da sam prejaka osoba da bi ja bila „jadna“ pa me to i dan danas zna jako razljutiti. Kako se bližio kraj mojem boravku u bolnici uhvatio me veliki strah kako će to sad ići dalje. U bolnici sam bila sigurna. Uhvatio me strah:  kako ću ja to sve sama (u koliko sati jedem, kada dajem inzulin, koliko ugljikohidrata jedem za svaki obrok, razmišljati pada li mi šećer…). Moji roditelji su se jako bojali kako ću ja sad biti sama doma dok je mama na poslu (živim sama s mamom) pa je tata iznajmio stan u Zagrebu (inače živi u Karlovcu) da bi netko bio sa mnom jer još taj tjedan nisam išla u školu.

Dolazak doma, u stvarnost

Par dana nakon što sam došla kući moje dvije najbolje prijateljice i ja dogovorile smo da idemo u shopping. Tata je bio u kafiću i zvao me barem 10 puta pitat jesam li dobro. Vratio nas je kući i nas tri smo odlučile još prošetati po kvartu. Ja sam otišla obući nove traperice jer su mi sve stare bile prevelike. Sjećam se kad sam se pojavila moje prijateljice, moja mama i mama od jedne od njih su me pogledale tako da su im oči skorom ispale. Rekle su mi da su u šoku koliko su mi noge mršave. Mami su samo oči zasuzile.

Dva mjeseca nakon toga sam svaki dan barem jednom u danu plakala. Kako sam jako puno toga prošla prije kao dijete nije mi bilo jasno zašto baš meni. U siječnju sam dobila senzor (Dexcom G6) koji me spasio. Puno mi pomaže to što imam alarm kad mi pada ili raste šećer i u svakom trenutku mogu vidjeti na čitaču vrijednost šećera bez ikakvog pikanja u prst.  Veliko olakšanje za razliku od prva dva i pol mjeseca kada sam se pikala i po 10 puta dnevno (po danu i po noći). Na prvu me jedino smetalo to što će sada ljudi znati da imam dijabetes kad to vide na ruci pošto ni ja sama nisam mogla prihvatiti činjenicu da ga imam.

 

Par mjeseci nakon dijabetesa uopće se nisam htjela učlaniti u Društvo dijabetičara ili biti u ikakvim grupama u kojima je moja mama bila. Odbijala sam dijabetes na sve moguće načine. Nakon par mjeseci sam se naviknula i prihvatila sve obaveze koje zahtjeva dijabetes, no i činjenicu da ga ja imam nisam htjela ni mogla prihvatit. Svi moji prijatelji su bili jako pozitivni i bili su mi velika podrška kad mi je bilo teško. Uvijek su me znali saslušat i dati mi nekakvu nadu i pozitivne misli da će sve biti dobro i da je najgore prošlo. Kasnije sam upoznala jednu djevojku koja ide s mojoj prijateljicom u školu koja isto ima šećer i s njom sam se jako povezala. Dok nisam nju upoznala bilo me strah u kafiću uzeti nešto drugo da nije Coca-Cola Zero ili voda. Uz nju sam se opustila i sad znam da ako mi je šećer 4-5 mogu bez problema popit hladni nescaffe od vanilije. Nakon pet mjeseci sam se opustila, nisam toliko više bila u strahu.

Šećeri su mi uredni i pridržavam se svih uputa, no više me nije strah kao prije. Ponekad znam pojesti kolač ili sladoled pa dati više inzulina. Opustila sam se i psihički, našla sam neki svoj mir u glavi što se tiče toga svega. Kako sam se ja prije svojih roditelja navikla na to sve, znali smo se dosta prepirati. Oni su oboje bili u strahu. I dalje su i previše se brinu što je normalna reakcija svakog roditelja i ne mogu ih krivit. Vjerujem da bih i ja za svoje dijete tako reagirala. Jedini problem je što je mene to znalo izluditi kad vas netko stalno ispituje: „Koliki ti je šećer?“, „Koliko ćeš si sada dati inzulina?“, „Ponesi sok sa sobom van!“, „Jesi dala inzulin prije nego što si jela?“, „Šećer ti je visok! Što ćemo sad???“ (zatim zovemo odjel u Vinogradskoj)… Mislim da su se sad oboje malo počeli privikavati,  jer sam ih oboje posjela i rekla im da moraju shvatiti da dijabetes nije kraj svijeta.

Moje razmišljanje o dijabetesu

Dijabetes je jedna jako dosadna i nepredvidljiva bolest koju je lako kontrolirati jer postoji lijek (inzulin) s pomoću kojeg nam šećer u krvi bude u granicama normale (4-10). Dijabetes nije kraj svijeta već jednostavno jedan drugačiji način života. Način na koji dijabetičari žive je jedan od najzdravijih načina života jer se mi zdravo hranimo, bavimo se fizičkom aktivnošću i uvijek znamo što nam se događa u tijelu.

Zahvalna sam ako sam već morala dobiti neku bolest da je onda to dijabetes, jer znam da mogu bez ikakvog problema živjeti dug i zdrav život ako se pridržavam uputa. Ova bolest nas ne može spriječiti ni u čemu. Svi ciljevi koje imamo u životu su i dalje tu, čekaju da ih dostignemo bez obzira radi li nam gušterača ili ne. Meni je dugo trebalo dok to nisam shvatila i sad mi je žao što sam to sve odbijala, jer bi si olakšala odmah na početku, ali realno to je normalna reakcija.

Čovjek ne zna što ima dok to ne izgubi. Zato svi trebamo živjeti svaki dan kao da nam je zadnji jer ne znamo što nam Sutra donosi. Jako puno ljudi ima ovu bolest, a da ni ne znaju da je imaju i znam da svatko od nas ima svoju priču i da se svatko od nas barem jedanput zapitao: „ Zašto baš meni?“. Odgovora na to još nema, ali treba se sjetiti da Bog nikome ne daje nešto što ne može nositi. U svakoj lošoj situaciji treba pronaći bar jednu pozitivnu stvar i izaći jači i spremniji za daljnje prepreke.

Dana 23.8.2020. moja rodica Amy Slivarić je dobrovoljno trčala maraton u Zagrebu za Zagrebačko dijabetičko društvo. Također je sakupljala novce od svojih prijatelja i naše obitelji kako bi ga donirala  ZDD-u. Trčala je 22 kilometra i niti jednom nije stala. Njezin duh i motivacija te pozitivna energija su me potaknuli da tako i ja ne stajem u životu koliko god da je teško. Svatko od nas ima svoj maraton za otrčati. Na nama je da odlučimo hoćemo li ga otežati negativnostima ili ćemo biti pozitivni, hoćemo li navijati jedni za druge kao ja za Amy te prihvatiti ono što imamo i nastaviti dalje sa životom. Ništa nas ne sprječava da i mi poput Amy dođemo do svojeg cilja.

WP-Backgrounds by InoPlugs Web Design and Juwelier Schönmann