Moj život sa sestrom s dijabetesom

Moj život sa sestrom s dijabetesom

Piše Valerija Mušćet

Život s mojom sestrom, koja ima dijabetes, ne razlikuje se posebno od drugih ljudi koji žive s osobama koje nemaju dijabetes. Time želim naglasiti da trenutno ne prepoznajem razlike i smatram našu životnu situaciju potpuno normalnom s obzirom na broj ljudi koji živi u istim okolnostima i način na koji živimo, no prije ipak nije bilo tako.

U određenom periodu života nije bilo lako i smatram da bi jedino ispravno bilo pričati o tome. Naime, radi se o ne tako bliskoj prošlosti. U razdoblju kada smo obje bile male, usudila bih se reći da obje nismo razumjele što je to dijabetes i ozbiljnost, težinu te bolesti. Sjećam se mnogih situacija kada me sestra zatražila da joj dodam nešto slatko što „nije smjela“ konzumirati i to poskrivečki, a ja sam joj naravno kao dobra sestra dodala, iako sam znala da je pogrešno.

S druge strane imamo roditelje koji upozoravaju dijete na neke ozbiljne probleme i spominju nekakve oči, bubrege, što realno malom djetetu ništa ne znači, jer ne razumije, jedino što ono zna je da ne smije. Kada bi Lucija, a i ja zajedno s njom, pokleknula pred tim restrikcijama, brojka prikazana na mjernom aparatiću za šećer, kako bi se izbjegao sram što nismo slušale roditelje, „natjerala“ bi Luciju da laže o svojim postupcima. I tako su sve slijedeće godine bile pune nepovjerenja i laži, što je dovodilo do nestabilnih situacija i svađa.

 

S odrastanjem počinješ shvaćati stvari jasnije. Tako smo i Lucija i ja s vremenom sve više razumjele o čemu se tu zapravo radi. Uz sve to ona je u jednom periodu trebala (kako je i sama napisala), prihvatiti dijabetes kao bolest koja ju nikada neće napustiti, koja je zahtjevna i vidljiva (mislim na pomagala koja često privlače poglede i zahtijevaju odgovore na pitanja). Retrospektivno gledajući to razdoblje je bilo najteže za nju i našega oca koji se trebao suočiti s mladom tinejdžerkom. Pritom, oboje nisu znali kako se nositi s time. Bilo je mnogo pogrešaka u njihovom komunikacijskom kanalu koje su utjecale na sve nas četvero (3 seke i otac). Naime, treba naglasiti da su se ipak unatoč svemu oboje neizmjerno trudili riješiti probleme na jedini način na koji su znali, iako ti načini nisu uvijek bili najispravniji.

No nakon mnogo godina navikavanja, prolaska svakodnevice, suočavanja s različitim životnim izazovima svi smo sazrjeli (neki prirodno odrastanjem, a neki iskustvom) i naučili se nositi jedni s drugima, s obzirom na to da smo svi potpuno različiti karakteri i individualci za sebe, no to je također proces koji svaka obitelj na svoj način prođe.

Danas Lucija, moja starija seka, odrasla je i sposobna osoba koja se već mnogo godina brine sama o sebi i iz moje perspektive ona se jako dobro nosi s time i drži kontrolu koliko god je to u njenoj mogućnosti.

Što se tiče današnjice jedino netipično (što nas razlikuje od drugih) čega se mogu sjetiti je to da joj ponekad dok vozi auto „skeniram“ šećer Libre aparatićem i to je uglavnom to, od toga nema tu ničeg čudnijeg ili drukčijeg. :)

WP-Backgrounds by InoPlugs Web Design and Juwelier Schönmann