Intervju povodom obilježavanja Svjetskog dana šećerne bolesti 2020.

ZDD: Osoba ste s dijabetesom tip 1. Kada Vam je otkriven i kako je ta dijagnoza utjecala na Vaš život?

Šećerna bolest otkrivena mi je prije 13 godina. Meni kao djetetu od 12 godina bio je ogroman šok. Preko noći se sve preokrenulo. Nema više čokolade, bombona, Coca-Cole i ostalih slastica. Iako, nikad nisam bila neki ljubitelj slatkog, mogu reći da mi je bilo teško zamisliti život bez toga. Kroz školovanje, super smo se nosili s dijagnozom moja obitelj i ja. Što sam bila starija i samostalnija imala sam raznih faza. Od one prihvaćanja bolesti pa do negiranja ili zanemarivanja dijabetesa. Tada bih znala sama sebi reći: ”Ma ajde pojest ću čokolade, neće mi ništa biti. ” I pri tome ne dati si inzulin jer sam osjećala neku dozu srama ili straha reakcije mojih vršnjaka ako se sad ja idem piknuti. U srednjoj školi je bilo lakše. Tada  smo se svi skupa malo uozbiljili.

ZDD: Zašto ste odlučili postati medicinska sestra?

Kroz period dok sam prvi put ležala u bolnici zbog dijabetesa, svidio mi se način rada i odnos medicinskih sestara s nama, mladim pacijentima. Samo tada nisam razmišljala kako to nije jedini posao medicinske sestre i da ona ima hrpu drugog posla dok nije bila s nama.

ZDD: Gdje ste sve radili kao medicinska sestra do sada?

Moje prvo radno mjesto je bilo na Objedinjenom hitnom bolničkom prijemu ovdje na Svetom Duhu. Tamo sam radila malo više od četiri godine. Sada sam, malo više od pet mjeseci na Odjelu za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma.

ZDD: Opišite nam Vaš uobičajeni radni dan na odjelu za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma?

Uglavnom radim samo jutarnje smjene. Moj radni dan započinje primopredajom službe, nakon toga svi skupa malo popričamo. Zatim krećem s mjerenjem tlakova pacijentima, dijeljenjem jutarnje terapije i inzulina. Nahranim pacijente koji ne mogu sami jesti, te se nakon pridružim kolegicama oko jutarnje njege, ako je to potrebno. Oko 10 sati ide podjela antibiotika. Prije ručka mjerim šećere u krvi, opet dijelim popodnevnu terapiju i dajem inzulin. Naravno, kad god imam vremena malo popričam s pacijentima, da im skratim vrijeme budući su posjete zabranjene.

ZDD: Kažete li svojim pacijentima da ste i Vi osoba s dijabetesom? Mislite li da im to pomogne?

Mislim da nema pacijenta na odjelu koji ne zna da imam dijabetes. Često razmjenjujemo iskustva i vjerujem da im bude lakše.

ZDD: Iz Vašeg iskustva, boje li se osobe s dijabetesom tip 2 boje intenzivirane terapije? 

Rekla bih da im nije toliki problem bojazan od intenzivirane terapije, nego ne znaju hoće li oni to moći. Pogotovo ako se radi o osobi starije životne dobi koja živi sama.  Bilo je pacijenata koji si jednostavno nisu mogli sami dati inzulin.

ZDD: Smatrate li da medicinske sestre danas u društvu imaju dovoljno edukacija, tečajeva, seminara u pružanju podrške osobama koje žive s dijabetesom?

Smatram da bi svakako trebalo organizirati više takvih sastanaka, jer nažalost sve više ljudi ima šećernu bolest.

ZDD: Smatrate li da su topla riječ i empatija važni u radu sa odraslima i zašto?

Mislim da su topla riječ i empatija jako važni, pogotovo sad kad su posjete zabranjene u bolnicama. Mislim da ljudima bude lakše kad mogu pričati s nekim od nas. Nekad im je čak dovoljan jedan mali osmjeh

ZDD: Što biste poručili pacijentima općenito?

Sada u vrijeme ove pandemije poručila bih im da se čuvaju. Da čuvaju sebe i svoje zdravlje i zdravlje najmilijih.

ZDD: Što je najljepše u Vašem zanimanju, a što najteže?

Teško mi bude kad netko umre, a obitelj nije mogla vidjeti svoju baku, mamu ili djeda ili tatu. Valjda će ta pandemija jednom završiti. Najljepše mi bude kad vidim osmijeh na licu svojih pacijenata, kad malo popričamo o bilo čemu. Bude lakše i njima, a nekad i meni.